Naivni i sentimentalni političari

Friedrich Schiller, pjesnik i filozof iz razdoblja njemačkog romatizma, tijekom 1795. i 1796. u nekoliko brojeva časopisa „Die Horen“ (Sati) objavljivao je književne rasprave o naivnom i sentimentalnom u poeziji. Autor ih je kasnije spojio u jedan članak „Über naive und sentimentalische Dichtung“ (O naivnom i sentimentalnom pjesništvu). O ovoj raspravi ne pišem zbog nekog naglo pobuđenog zanimanja za književnu teoriju, nego zbog činjenice da je to, razmjerno kratko Schillerovo djelo, imalo značajan utjecaj i na filozofiju povijesti. Schiller je bio i povjesničar, autor važnog djela o Tridesetogodišnjem ratu u kojem je gadno ocrnio Hrvate, što utječe na doživljaj našeg naroda u svijetu sve do današnjeg dana.

Schiller doživljava civilizaciju svoga doba kao nešto što je protivno prirodi, izvještačeno. Priroda pak predstavlja „ideal“, ono „naivno“. Dok su drevni umjetnici djelovali i stvarali u skladu s prirodom i tako su mogli biti „naivni“, suvremeni umjetnici mogu samo žudjeti za idealom. Oni mogu biti samo „sentimentalni“. Prema Schilleru „Naš je osjećaj za prirodu jednak osjetljivosti bolesnoga za zdravljem.“ (Unser Gefühl für Natur gleicht der Empfindung des Kranken für Gesundheit).

Ovaj motiv koristi i John Le Carré u svom romanu „The Naive and Sentimental Lover“ (Naivni i sentimentalni ljubavnik) iz 1971. U tom, dijelom autobiografskom romanu, glavni junak, malograđanin Aldo Cassidy upoznaje radikalnog umjetnika Shamusa i njegovu privlačnu ženu Helen. Cassidy, pod njihovim utjecajem, mijenja svoj način života i počinje se ponašati nesputano, neopterećeno. Shemus je pisao knjigu inspiriranu Schillerovom raspravom o naivnom i sentimentalnom. U jednoj opskurnoj gostionici Helen je Cassidyu objašnjavala Schillerovu, odnosno Shamusovu teoriju. Po njoj se čovječanstvo dijeli na naivne i sentimentalne. Naivni žive život i u skladu su sa svojom prirodom. Sentimentalni teže živjeti s prirodom no civilizacija ih je iskvarila i ne mogu (ili barem ne žele dovoljno jako) živjeti prirodno.

Naive and sentimental lover

Inspiracija Schillerovim poimanjem naivnog i sentimentalnog živi i dalje u književnosti. Tako je Orhan Pamuk 2010. izdao djelo „Naivni i sentimentalni romanopisac“.

Dijelili se zaista ljudski rod, kao što tvrdi Helen iz romana John Le Carréa, na naivne i sentimentalne? U jedno sam siguran. Sentimentalci prevladavaju među političarima. Dapače, mogu reći da nikada nisam upoznao ni jednog „naivnog“ političara. Svi, barem deklarativno, teže društvu i politici utemeljnoj na jednakosti, slobodi i bratstvu. Stvari se mijenjaju u susretu s „realnim“, iskvarenim svijetom, kako ga je doživljavao Schiller. Tada ideal, naša prava priroda, ustupa mjestu kompromisima. Često se ide tako daleko da se ideal u tim kompromisima utopi, nestane. Tada širimo ruke i konstatiramo: „Takav je svijet! Bilo bi lijepo da stvari stoje drugačije ali što se tu može!“ . Bojim se da na kraju ne prestanemo biti i sentimentalni i pretvorimo se u samodovoljne cinike. Ovako bolesni možemo barem imati neke nade u ozdravljenje, ako nestane naivnih neće biti ni te nade. Čuvajmo naivne, ako ni zbog čega drugog, zbog sebe samih.

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.