Godinama sam radio kao nastavnik u školi. Tako vrlo dobro znam što su „rupe“ u satnici. Voditeljima smjena i satničarima teško je posložiti rasporede nastavnih sati tako da nastavnici imaju kontinuiranu nastavu tijekom radnog dana. Tako se često dogodi da nastavnik ima „rupu“, razdoblje od jednog (ponekad i više od jednog) školskog sata kada nema nastavu. U toj „rupi“ obično se ispravljaju testovi, primaju roditelji, uređuje pedagoška dokumentacija no ponekad se dogodi da nastavnik jednostavno nema što za raditi.

Tada su nastavniku dobara drug i stare novine. Tijekom devedesetih obvezatan dio opreme svake zbornice bile su tiskovine u kojima se bombastični nacionalizam miješao s zastarjelim kulturnim nazorima i klerikalizmom u njegovoj najsirovijoj formi. Takve su novine bile „Narod“ don Ante Bakovića ali i „Hrvatsko slovo“. Ako vam je bilo dosta popodnevnog programa HTV-a, zaboravili ste ponijeti kakvu knjigu, a školska je knjižnica bila zatvorena „Narod“ i „Hrvatsko slovo“ uvijek su bili tu. Nikada nije bilo bojazni da bi koji kolega mogao otuđiti navedenu periodiku. Ove naslove svi su izbjegavali osim u slučajevima ekstremne dokolice. Pročitali bi jedan članak, eventualno dva i onda biste shvatili kako vam je pametnije gledati jednu točku na zidu nego gubiti vrijeme na umotvorinama nacionalno ostrašćene inteligencije.

Više od deset godina nisam se susretao s „Hrvatskim slovom“. Sve do prije neki dan. Tada sam kao zastupnik u Skupštini Grada Zagreba i član Odbora za kulturu primio „Izvješće o izvršenju Programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2010.“ Tu imam što za vidjeti – gotovo cijeli odlomak posvećen poteškoćama u izlaženju „Hrvatskog slova“. Pri tome se glavna pritužba odnosila na nemogućnost isplate honorara „u odgovarajućim i zasluženim iznosima“ koji bi se morali povećati kako bi se „spriječio pad kvalitete uređivačke politike lista“ (!!!).

„Hrvatsko slovo“ u međuvremenu je ipak tehnološki napredovalo pa je dostupno u flash paper formatu na internetu. Prelistao sam desetak zadnjih brojeva. Očekivao sam da se „Hrvatsko slovo“ barem u manjoj mjeri udaljilo od dnevne politike, kad ono na njegovim stranicama dnevne politike više nego ikada. Naslovnice tako krase naslovi poput: „Mi znamo kako je stečena hrvatska sloboda“, „Sude nam naši zločinci“, „Odavno se sudi hrvatskoj državi i narodu“, „General Slobodan Praljak: Moja je savjest čista“, „Dokumenti: Sporazum HDZ i SDSS“ i sl.

Grad Zagreb sufinancira „Hrvatsko slovo“. Taj iznos nije osobito velik (70.000 kuna). Problem je u tome što se „Hrvatsko slovo“ financira iz stavki namijenjenih za financiranje časopisa vezanih za kulturne djelatnosti. „Hrvatsko slovo“ je prvenstveno glasilo jedne političke i ideološke opcije, a tek u manjoj mjeri glasilo za kulturu.

Time ne želim reći kako se kultura može posve odvojiti od društvenih okolnosti u kojima nastaje i djeluje, pa i od politike. Društvena previranja se moraju odražavati u kulturi, no sitna, svakodnevna politika ne smije biti u njoj ono primarno. To je odraz jednog drugog vremena, razdoblja socijalizma u bivšoj Jugoslaviji, kada su se oporbene političke poruke, u nedostatku pristupa drugim medijima, prenosile preko časopisa za kulturu.

Tako je „Hrvatsko slovo“ ostatak socijalizma. To je po brojnim svojim obilježjima. Autori u „Hrvatskom slovu“ nastupaju sa boljševičkom samouvjerenošću i isključivošću. Komunizam i socijalizam su sveprisutni premda su odavno sišli s hrvatske političke scene. Imate dojam da Hrvatskom zapravo vlada Milka Planinc, a ne Jadranka Kosor. Tu je i žal za neumrlim vođama iz 90-tih blizak kultu Josipa Broza Tita.

„Hrvatsko slovo“ je oblikovano po JUS-u, kalupima iz bivše Jugoslavije da bi se iskalilo na divljem plamenu nacionalizma kraja hrvatskog dvadesetog stoljeća. Da li je iskovano da traje i u dvadeset i prvom stoljeću? Bez velikog ulaganja javnog novca?