Oni koji žele na neki način opravdati korištenje pozdrava „Za dom! Spremni!“ u dvadeset i prvom stoljeću svoja nastojanja pokušavaju potkrijepiti tvrdnjom da je riječ o navodno „starom hrvatskom pozdravu“. Pritom se najčešće pozivaju na pojavu izraza „Za dom“ u nizu političkih pamfleta pa i književnih djela tijekom 19. stoljeća. Taj se izraz doista pojavljuje na stotinama mjesta u različitim tiskovinama i rukopisima, no proglasiti ga nekakvim ustaljenim „pozdravom“ znači podvrgnuti ga svojevrsnoj Prokrustovoj postelji neprihvatljivog pojmovnog tumačenja. To bi bilo kao kada bi se pokušalo rehabilitirati pozdrav „Sieg Heil!“ istinitom tvrdnjom da je „das Heil“ (živio) stari njemački pozdrav. Kud puklo da puklo, „Za dom spremni“ neraskidivo je vezan uz ustaški režim i zlo koje je on sa sobom nosio.

Ipak, čini se da se rijetko tko ozbiljno pozabavio podrijetlom tog spornog izraza. U nagrađivanom hrvatskom dokumentarcu „Fiume o morte!“ o okupaciji Rijeke (1919.–1921.) od strane pristaša talijanskog književnika i protofašista Gabriele D’Annunzio može se vidjeti kako njegovi sljedbenici pozdravljaju s „Pronti!“ – odnosno „Spremni!“. No postavlja se pitanje: za što ili za koga su bili spremni?

U proljeće 1919. u Bologni je osnovana krajnje desna organizacija mladih talijanskih nacionalista pod nazivom „Sempre pronti per la Patria e per il Re“ („Uvijek spremni za domovinu i kralja“). Na njezinu čelu nalazio se iskusni ardit, Dino Zanetti. Zanetti i njegova družba odijevali su plave košulje, nosili talijanske trobojnice u ustima glođući bodeže. Ono što je osobito važno jest da se vođa bolonjskih „spremaša“ u jesen 1919. pridružio D’Annunziju u Rijeci. Sve te male ultradesničarske skupine ubrzo su potisnuli i apsorbirali fašisti Benita Mussolinija, koji su bolonjske „spremaše“ smatrali razmaženim sinovima bogataša.

D’Annunzijevo preziranje Hrvata dobro je poznato. Unatoč tome, slijedeći logiku poslovice „u muci je i Turčin kum“, pokušavao je uspostaviti kontakte s političkim snagama u Hrvatskoj koje su se protivile stvaranju jugoslavenske države, poput frankovaca ili hrvatskih emigranata u Beču. Nova državna tvorevina južnih Slavena bila je ključni problem kako za zloglasnog talijanskog pjesnika tako i za nekadašnje austrougarske časnike i proaustrijske političke skupine u Hrvatskoj. Bio je to početak odnosa koji će kasnije nastaviti ustaški pokret i Mussolinijev režim.

Utjecaj krajnje desnih talijanskih političkih skupina na ideje i pojavne oblike ustaškog pokreta teško je zanijekati. Sami pripadnici ustaškog režima bili su svjesni talijanskog podrijetla njihova službena pozdrava i podsmijeha kojem su zbog toga bili izloženi. U izbjeglištvu je dio njih smatrao kako se pozdrav “Za dom! Spremni!” mora odbaciti kako zbog toga što se kompromitirao tijekom Drugog svjetskog rata tako i zbog njegovih veza s talijanskim fašizmom. „Za dom! Spremni!“ ne samo da nije „stari“ pozdrav, nego nije ni izvorno hrvatski.