Politički činitelji kada se nađu u idejno i politički slijepoj ulici izlaz iz bezizlazne situacije traže u pozivanju na osjećaje, strasti i to u pravilu one najniže vrste. Uvijek se tu radi o svaljivanju krivnje na nekog drugog, zlog stranca, zavidnog susjeda koji eto priječi put našoj zajednici prema obećanom napretku i sreći. U Srbiji su te nesretne komšije u pravilu, premda ne i nužno, Hrvati.

U sa strane gledano već dosadnom demoniziranju Hrvatu pridružio se nedavno bombastičnom izjavom ministar informiranja i telekomunikacija SrbijeBoris Bratina izjavom kako Hrvati trebaju okajavati svoje „grijehe”: Kao Ukrajinci, oni moraju platiti to teritorijem – nema tu druge kazne. Naravno da nitko nema namjeru ići okolo i ubijati Hrvate samo zato što su Hrvati – to je bez veze. Ali Hrvatska se mora kazniti za strašno sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu, naročito u Drugom svjetskom ratu, i naročito do početka 90-ih i čitavog socijalizma, gdje su crvene ustaše vodile hrvatski dio Komunističke partije.

Svašta bi se moglo reći o ovoj poluciji kavanskog junačenja i dodvoravanja najnižim predrasudama srpskog društva. Ipak, ja ću se zadržati na jednom pojmu iz izjave ovog srbijanskog sveučilišnog profesora. To je tvrdnja gospodina Bratine kako su Hrvatsku poslije 1945. vodile nekakve „crvene ustaše”.

Prema ovom srbijanskom ministru Hrvatska utemeljena na odlukama ZAVNOH-a bila je zapravo nastavljačica Nezavisne Države Hrvatske. Čekaj malo! Ne učili nas hrvatska desnica kako je komunistički režim u Hrvatskoj bio sam providna krinka iza koje su stajale ideje srpskog ekspanzionizma i širenja pravoslavlja? Kad vidi sada, ako bi prihvatili tvrdnje Borisa Bratine, zapravo se radi o slabo prikrivenim hrvatskim nacionalistima i šovinistima.

Davno sažvakana teza o savezu katoličke crkve i komunizma, čuvena zavjera Vatikana i Kominterne protiv srpskog naroda i njegovih temeljnih nacionalnih vrijednosti, viri iza riječi srbijanskog ministra. Teza kako srpski narod treba u potpunosti odbaciti vrijednosti zapadne kulture i civilizacije kako bi sačuvao i očistio svoju pravoslavnu bit i prianjanje uz duhovne, nematerijalne vrijednosti „nebeske Srbije” vidi savez hrvatskog nacionalizma i internacionalnog komunizma kao nešto samo po sebi razumljivo.

Pa ipak, ima li nešto u tome? Omladinske pokrete u Hrvatskoj krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća ne obilježavaju ideološka razgraničenja kakva danas poznajemo. Tako nije bilo ništa neobično da se neki mladi pravaš oduševljava za ideje socijalne pravednosti i preraspodjela materijalnih dobara. Isto tako neki student socijaldemokrat mogao je vidjeti kao dio nastojanja za društvenom emancipacijom širokih slojeva i borbu za hrvatski nacionalni identitet. Doista, neki su istaknuti hrvatski ljevičari ponikli iz pravaških okvira u njegovim vrlo rastezljivim oblicima. Tako će se hrvatski komunisti smatrati i baštinicima ideja Ante Starčevića i Eugena Kvaternika.

Prvi koji mi sada pada na pamet, a mogao biti biti Bratinov „crveni ustaša”, istaknuti je hrvatski i jugoslavenski komunist Vladimir Ćopić. Deklarirajući se kao „pravoslavni Hrvat” bio je prvotno dio pravaške starčevićanske mladeži okupljene u pokretu „Mlada Hrvatska”. Mile Budak bio je njegov prijatelj, a dobro je poznavao i Antu Pavelića. Podršku idejama hrvatske nacionalne emancipacije davali su u ovom ili onom obliku i drugi hrvatski komunisti poput Augusta Cesarca, Kamila Horvatina, Josipa Cvijića… Stav kako je hrvatski narod u kraljevini Jugoslaviji nacionalno potlačen dijelio je i Josip Broz Tito. Po stvaranju Banovine Hrvatske i komunisti i ustaše odbacili su Sporazum Cvetković – Maček kao rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja, doduše s različitih polazišta.

Usprkos povremenim točkama dodira između komunista i ustaškog pokreta govoriti o „crvenim ustašama” je ridikulozno. Jedino ako prihvatimo kako je svako djelovanje u prilog hrvatskog nacionalnog identiteta sumnjivo i potencijalno ustaško, e onda je malo onih u Republici Hrvatskoj koji mogu izbjeći etiketi ustaštva.

To me podsjeća na „pošalicu” srbijanskog zabavljača Milovana Ilića Minimaksa zbog koje je dobio, u doba jugoslavenskog socijalizma, višegodišnju zabranu nastupanja u javnosti. Tako je „duhoviti” Minimaks pričao kako je bio na glavnom željezničkom kolodvoru u Zagrebu. Videći kako dolazi vlak on je ustao, a potom – svi ustaše. Vjerojatno bi to Bratinu bio krunski dokaz o djelovanju „crvenih ustaša”.