Od dobre izložbe očekujem da me nečemu nauči i posljedično potakne na razmišljanje. Kada se radi o izložbama utemeljenim na povijesnoj tematici u tom sam pogledu posebno zahtijevan. Konačno, treba nečim novim iznenaditi osobu koja o povijesti, poslije toliko godina, prilično toga zna. Od izložbe „U početku bijaše kraljevstvo”, koja se održava u Klovićevim dvorima, nisam očekivao puno. Mislio sam kako ću se ponovo susresti s nizom izložaka koje sam već vidio na nekim drugim mjestima i u nekim drugim okolnostima, skupljenim pod izlikom navodnih 1100 godina hrvatskog kraljevstva. Bio sam u krivu.

Izložba, koncipirana kao prikaz mogućih miljokaza pa i putokaza hrvatskog povijesnog identiteta, pokazala se uspjelim konceptom. I da, u nekoliko slučajeva, mene samozvanu sveznalicu, uspjela je iznenaditi i nadahnuti. Među tim „iznenađenjima” bio je i film o prijenosu, i s time vezanim svečanostima, zemnih ostataka Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 28., 29. i 30. travnja 1919. iz Wiener Neustadta (Bečkog Novog Mjesta) u Zagreb.

1671. od strane habsburškog cara i kralja Leopolda I. pogubljeni hrvatski zavjerenici desetljećima su predstavljani kao hrvatske žrtve prevrtljivih Habsburgovaca. Njihovo pogubljenje bilo je izraz ropskog položaja Hrvata u habsburškoj monarhiji u kojoj je borba za nacionalnu posebnost kao krajnju posljedicu mogla imati mučenje i ubojstvo. Te 1919. mit o žrtvi Zrinskog i Frankopana imao je pak ponešto drugačiji naboj.

Gledajući taj stari film iznenadila me je pojava srpskog vojvode Živojina Mišića. Srpski vojskovođa koji se istaknuo u bitkama protiv austrougarske vojske na Ceru i Kolubari i koji je tada obnašao dužnost načelnika generalštaba srbijanske vojske, kao izaslanik regenta Aleksandra Karađorđevića doimao se kao glavna zvijezda prijenosa tijela hrvatskih velikaša u zagrebačku katedralu. U okolnostima neposredno po slomu Austro-ugarske, nastupao je srpski ratnik kao netko tko je zgazio glavu habsburškoj zmiji, osvetivši sve one koji su stradali zamjerajući se Habsburgovcima uključivo i Petra Zrinskog i Franu Krstu Frankopana.

Priča o junačkoj žrtvi hrvatskih velikaša pogubljenih u Bečkom Novom Mjestu prvotno je bio važan dio pravaške ideologije, no u okolnostima nastajanja jugoslavenske države taj mit je trebao biti jedan od stožernih priča oko koje će se oblikovati identitet jugoslavenske države u nastajanju. Nova država, kao jamstvo oslobođenja od habsburškog ropstva, u Zrinskom i Frankopanu našla je gotovo idealne junake.

Prijenos kostiju Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana događaj je koji je trebao biti važan za sve pripadnike „troimenog” naroda Srba, Hrvata i Slovenaca. Na putu prema Zagrebu vlak s lijesovima hrvatskih feudalaca svečano dočekuju Slovenci. Srbi Zrinskog i Frankopana uspoređuju sa srpskim knezovima koje su pred Prvi srpski ustanak pogubili janjičari. U Beogradu su, na dan prijenosa ostataka tijela mučenika iz Wiener Neustadta, učenici slušali predavanje o Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu kako bi potom imali slobodan dan. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan trebali su dobiti ulice u glavnom gradu nove države.

Ne samo da su Zrinski i Frankopan dio mita nove, jugoslavenske države već su dio legende o sveslavenskom otporu omraženim Habsburgovcima, pa se u Zagrebu na svečanostima prijenosa i visoke delegacije Čehoslovačke i Poljske. S njihovim otporom u prilog obrane vlastitih povlastica poistovjećuju se i ostale sile Antante, pa tako prijenosu kostiju prisustvuju i predstavnici francuske vojske.

Mitovi, identitetske priča ne moraju biti trajno vezane za jedan identitet i jedan ideološki koncept. O tome sam već pisao u svom postu o kralju Tomislavu. Takav je bio i slučaj sa Petrom Zrinskim i Franom Krstom Frankopanom. I gotovo zaboravih. Smrt Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana dio je i mađarskog identitetskog mita ali o tome nekom drugom prilikom.