Stoljećima se povijest doživljavala kao bilježenje iznimnih djela iznimnih pojedinaca. Takvi čini, u očima naših predaka, predstavljali su ključ razvoja društva. Prvenstveno se pri tome radilo o djelima u kojima pojedinac žrtvuje svoju egzistenciju u korist zajednice. Prilika za činjenje takvih iznimnih pothvata krizni su trenuci u životu naroda poput ratova. Tako nije čudno kako su ratovi s Turcima, za sve čimbenike uključene u te sukobe, puni upravo takvih posebnih, rekli bi danas junačkih djela. Posebno su česti primjeri u kojem junak, iznimni pojedinac, žrtvuje sebe kako bi obranio svoju skupinu pri tome nanoseći veliku štetu skupini s kojom je u sukobu, u ovom slučaju ratu. Zanimljiv primjer takvog iznimnog djela je skakanje s utvrda kako bi se neprijatelj zaustavio u ključnom trenutku bitke.

U drugoj polovici 15. st. nailazimo na dva takva primjera. Jedan je od njih vezan za tursku opsadu Beograda u srpnju 1456. Po zauzimanju Carigrada 1453. turski sultan Mehmed II. namjerio se osvojiti i područje ugarskog kraljevstva. Kako bi to učinio morao je zauzeti ključni grad na jugoistoku te zemlje Nándorfehérvár, današnji Beograd. Usprkos velikoj angažiranoj turskoj sili, zalaganjem upravitelja ugarskog kraljevstva Ivana Hunjada i križarskog propovjednika Ivana Kapistrana, grad je obranjen.

Ne želim se detaljno baviti opsadom. Ono što me zanima epizoda je ovog oružanog sukoba koja je navodno potakla Turke na povlačenje. Opisujući opsadu ugarski dvorski povjesničar Antonio Bonfini spominje trenutak kada je Turcima uspjelo postaviti svoj barjak na jednu od beogradskih kula. Tada je navodno jedan od branitelja zgrabio Turčina sa zastavom bacivši se potom s njime u ponor. Bonfini ne spominje ime hrabrog vojnika i priča ne privlači veću pozornost do kraja 18. st.

Ova ponovo postaje aktualna kada jedna plemićka obitelj hrvatskog podrijetla u zapadnoj Ugarskoj, Dugovići za sebe počinje tvrditi kako su potomci spomenutog branitelja Beograda koji je s Turčinom skočio s kule. Ovaj se navodno zvao Tito Dugović. Kasnija su historiografska istraživanja pokazala kako su dokumenti na kojima su Dugovići temeljili svoje tvrdnje zapravo krivotvorine. Usprkos tome Dugović se pretvorio u mađarski simbol patriotizma i žrtvovanja za domovinu.

Naravno i Hrvati su htjeli imati udjela u mitu o Dugoviću ističući već u doba hrvatskog narodnog preporoda (Antun Mažuranić, Dragutin Galac) njegovo hrvatsko podrijetlo. Otišlo se tako daleko da se tvrdilo kako je Dugović Zagorac pošto ime Tito nije neuobičajena pojava u Hrvatskom Zagorju. Navodno je Josip Broz svoje konspirativno ime Tito, prema Vladimiru Dedijeru i njegovim „Prilozima za biografiju…”, uzeo upravo po Dugoviću.

Samo nekoliko godina kasnije zabilježen je gotovo identičan slučaj. 1463. turski sultan Mehmed II. zauzima Bosnu, no već tijekom iste godine ugarsko – hrvatski kralj Matija Korvin uspijeva Turcima oteti velike dijelove ove zemlje. Među njima se svojom važnošću osobito isticao grad Jajce. Zato već naredne 1464. Mehemd II. opsjeda to mjesto i njegovu utvrdu. Na licu mjesta dao je saliti velike topove s kojima je bombardirao grad. Na vrhuncu sukoba Turci su se uspeli na jednu gradsku kulu. O tome priča Konstantin Mihajlović u svojim „Uspomenama janjičara”: „Nakon toga dao je (sultan, car) jurišati na zamak, i već je carski barjak bio na bedemu kada se jedan brabant iz zamka uhvati s onim janjičarom otimajući se za barjak, i kako su se tako hrvali, padoše obadva sa zamka dolje i tu se ubiše. Car, videći njihovo junaštvo, bude mu žao, a videći i to da mu se zamak s varoši obranio i da im ne može ništa nauditi, dao je dovući topove k vodi koja se zove Vrbas, blizu varoši i dao ih baciti u tu vodu, ondje gdje rijeka preko kamenja pada. A to je učinio zato da ih nitko ne može izvaditi; a sam je otišao odatle… ”

Priča je vrlo slična onoj Bonfinijevoj o opsadi Beograda. Povjesničari veće povjerenje imaju u Konstatina Mihajlovića, pa je lako moguće da je namjerno ili slučajnu priču iz opsade Jajca Bonfini smjestio u opis opsade Beograda nekoliko godina ranije. Tko je bio junački brabant iz ovog bosanskog grada? Riječ brabant, u značenju stražara, koriste Dubrovčani za svoje vojnike najamnike iz sjeverne Hrvatske. Brabant bi mogao biti Hrvatom ali mogao je biti i kakav strani plaćenik kojima je vojske Matije Korvina obilovala.

Do sada sam naveo slučajeve kada su Hrvati padali s kula u smrtonosnom zagrljaju s Turcima. Neki pretpostavljaju kako je jedan Hrvat skakao s kule, odnosno zvonika, u znanstvene svrhe. Hrvatski jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup i još ponešto, Faust Vrančić 1615. objavio je djelo „Machinae novae” (Novi strojevi). Među zamišljenim strojevima maštovitog Šibenčanina bio je i nacrt „letećeg čovjeka” (homo volans), osobe koja koristi potencijalno upotrebljiv padobran. Neki su vjerovali kako je Faust Vrančić sam s padobranom skočio s crkvenog zvonika u Veneciji ili Bratislavi. To je pak malo vjerojatno jer je Vrančić, kada je to navodno učinio, za to bio prestar i bolestan.

Na kraju da li su krajem srednjeg i početkom novog vijeka neki Hrvati skakali s visokih građevina? Pa, možda.