Na vrhuncu panike oko širenja virusa covida kretanje osoba nastojalo se što je moguće više ograničiti. Bez posebne dozvole nisi mogao iz općine u općinu, a kamo li u drugu državu. Ipak i tu je bilo iznimaka. Iznimke su rađene zbog zaista važnih ali ponekad i bizarnih razloga. Jedno od potonjih slučajeva predstavljalo je i otvaranje dva stara groba.

U siječnju 2021. uz pokroviteljstvo katoličke crkve i hrvatskog ministarstva kulture i medija, a zbog projekta gradnje mauzoleja vladara susjedne države, hoću reći Mađarske, ekshumirani su grobovi bana Ivaniša Korvina i njegova sina Kristofora u pavlinskoj crkvi u Lepoglavi. Činu je prisustvovao ni manje ni više nego jedan mađarski ministar koji je osobno došao po uzorke DNK-a ovih dviju davno preminulih osoba. Oni bi trebali pomoći utvrđivanju mogućih tjelesnih ostataka jednog od najvećih kraljeva Ugarske i Hrvatske Matije Korvina u ruševinama bazilike Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo u mjestu koje mi zovemo Stolni Biograd, a Mađari Székesfehérváru. Ivaniš Korvin bio je naime Matijin izvanbračni sin.

Dakle, u vremenu kada je običnom Hrvatu bio ograničen pristup dućanu s prehrambenim proizvodima, projektu na valu mađarskog romantičarskog nacionalizma moralo se odmah izaći u susret. Ipak, ova činjenica neće biti žarište ovog posta.

Ivaniš Korvin (1473. – 1504.) je zanimljiva osoba. Ivaniš je nesuđeni kralj Ugarske i Hrvatske. Kada je Matiji Korvinu postalo jasno kako neće imati zakonitog nasljednika nastojao je osigurati da velikaši onda izaberu njegova izvanbračnog potomka. Ovi su Matiji više puta to obećali, ali… Kada je kralj Matijaš umro ugarskim i hrvatskim feudalcima je bilo dosta čvrste vladarske ruke koju su osjećali za vladavine legendarnog kralja. Još jedan Korvin na prijestolju nije im trebao, pa su izabrali za vladara osobu za koju su pretpostavljali kako njome mogu lakše manipulirati – češkog kralja Vladislava.

Kako bi Ivaniša koliko toliko udobrovoljili svašta su mu obećali pa i to da će biti barem bosanski kralj. Na kraju je Ivaniš postao slavonskim hercegom, a potom i banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Ivanišev pokojni otac ionako je vidio u Hrvatskoj zemlju na koju se treba osloniti njegov nesuđeni prestolonasljednik, dodijelivši mu tu brojne posjede.

Čak i kad je Vladislav postao kraljem, što je prihvatio i sam Ivaniš, sve do smrti Korvina nisu prestajale spekulacije oko njegova uspona na ugarsko – hrvatsko prijestolje. Tu je mogućnost osobito podržavao Ivanišev tast, knez Bernardin Frankopan Ozaljski (1453. – 1530.), kojega je kćer Beatricu Ivaniš oženio. Odnos Korvina i Frankopana bio je vrlo zamršen. Matija Korvin oduzeo je Frankopanima njihov najvažniji posjed grad Senj i na tragu sukoba kralja Matije i Frankopana oko Krka Mlečani su se uspjeli dokopati tog velikog hrvatskog otoka. Usprkos tome Korvini i Frankopani ušli su u najuže rodbinske odnose. U jednom trenutku se činilo kako bi s usponom Ivaniša na kraljevski tron Frankopani mogli postati najmoćnija velikaška obitelj ugarsko – hrvatskog kraljevstva i u perspektivi možda i vladarska familija. Konačno Bernardinova supruga Lujza Aragonska (Luisa Marzano d’Aragon) bila je unuka slavnog kralja Napulja i Aragona Alfonsa V., a sam je knez bio potomak jedne od najuglednijih talijanskih feudalnih obitelji – vladara Ferrare, d’Este. Kada je Ivaniš 1504. umro Bernardin se ponadao kako bi onda njegov unuk Krsto mogao postati kraljem, no već naredne godine mladi Korvin umire i s njime izumire rod Korvina – Hunyadijevaca.

Tako se ugasio san Frankopana o velikoj moći, no ono što je zaista bitno, predaja o Korvinima koji su otpočinuli u srcu Hrvatskog Zagorja ostala je živa u krilu hrvatske feudalne ideologija ali i običnog hrvatskog puka. Kada 1573. seljaci podižu veliku seljačku bunu pozivaju se na Korvinsko naslijeđe. Idealizirana slika vladavine Korvina sačuvala se i u izreci “Pokle dobri kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni!“.

Kakav je pogled na onog drugog Korvina, Ivaniša mogla imati hrvatska feudalna elita svjedočila je barokna freska iz pavlinskog samostana u Lepoglavi, U blagovaonici samostana, refektoriju, bili su u 18. st. naslikani i dobrotvori ove važne vjerske i obrazovne ustanove. Među njima se isticao lik Ivaniša Korvina koji je u samostanu i pokopan. Nažalost freska s njegovim likom danas je gotovo uništena, stradajući što u potresu 1880., što u Drugom svjetskom rata, a što tijekom neprimjerene uporabe ovog prostora kada je bio dio zloglasnog zatvora. Sačuvala se samo fotografija freske iz 1940. i njezina preslika u akvarelu iz polovice 19. st. Ipak, i iz toga možemo vidjeti kako je hrvatska elita doživljavala Ivaniša. Uz njegov lik su dva grba (koji su do danas ostali dobro sačuvani). Jedan je trebao predstavljati Ivanišev grb koji se sastoji pola od hrvatskog grba (Ivaniš je bio hrvatski ban i „vojvoda cijele Slavonije”) i gavrana Korvina sa zlatnim prstenom u kljunu i grba Frankopana. Slika je predstavljala doživljaj davno umrlog princa u svijesti naručitelja, lepoglavskih pavlina, uglavnom sinova hrvatskih feudalaca. Za „hrvatski feudalni narod” kako ga hrvatska historiografija naziva od druge polovice 20. st., Ivaniš je bio nedvojbeno naš čovjek, ako baš hoćete Hrvat.

Pretjerujem li kada govorim o Ivanišu kao Hrvatu? Pa, pretjeruju li Mađari kada u Matiji Korvinu, potomku rumunjskih pastira, vide izraz suštine mađarskog nacionalnog bića? Pretjeruju li Rumunji kada u Sibinjaninu Janku, vatrenom katoliku i možda izvanbračnom sinu njemačkog cara, vide izraz neuništivog balkanskog vitalizma? Ključan je doživljaj i utemeljenost u zamišljenom povijesnom iskustvu.

Kako za hrvatskog viteza tako i za svećenika, građanina, seljaka Hunyadijevci su bili „naši dečki”, bez obzira na podrijetlo, koje je u slučaju vladarskih dinastija hotimično nejasno i objašnjivo na razne načine kako bi uvijek mogli biti i svačiji i ničiji. Narodna tradicije o Sibinjaninu Janku i njegovim potomcima nije rezultat akulturacije srpske narodne baštine, nego jednostavne činjenice kako su ti ljudi među nama živjeli i s nama dijelili sudbinu. Nije slučajno da su za posljednji čin svoje priče izabrali mjesto pod Ivanščicom. Ivaniš se tu osjećao doma, među svojim ljudima. Zašto mi Hrvati pred tim činom zatvaramo oči i gubimo se u svojoj zloglasnoj zabavi „brojenja krvnih zrnaca”?

Ne želim da se poput Mađara zaglavimo u politički poticanim mega projektima evociranja stvarnog ili zamišljenog povijesnog naslijeđa, ali barem ne obezvređujmo vlastitu tradiciju. Prinčevi u Zagorju, po kojih kostima petljaju mađarski ministri, to sigurno jesu.