Biti velikom silom u 19. stoljeću, pa sve do druge polovice 20. značilo je, iz europske perspektive, sposobnost utjecaja, pa i vlasti nad prostorno dalekim područjima i ljudima koji se po svojim civilizacijskim obilježjima od vas razlikuju koliko je to više moguće. Građane europskih država, od aristokrata do najamnog radnika, ispunjavala je ponosom spoznaja kako njihova zemlja vlada nad mjestima kojima imena jedva uspijevaju izgovoriti i ljudima koji žive životom posve drugačijim od njihovoga.

Posjedovanje kolonija nije bilo samo izraz ekonomskog interesa ili vojno – strateških potreba nego i jedno od kulturnih i ideoloških obilježja moći zajednice kojoj pripadate. Tako egzotične posjede imaju Velika Britanija i Francuska. Premda se radi o zemljama koje se izravno vežu na jezgru njihova državnog teritorija, imaju ih i Rusija, pa i Turska. Čak i sile srednjeg ranga poput Portugala i Španjolske vladaju krajevima u kojima rastu beskrajni gajevi palmi, a ljudi okolo hodaju gotovo goli. Nove europske države, poput Njemačke i Italije, svoju moć nastoje potvrditi u ono malo dalekih i neobičnih krajeva kojih se nisu domogle ostale europske sile. I van europske države teže kolonijalnim posjedima, u ovom ili onom obliku, poput Sjedinjenih Država i Japana. Čak je i Egipat pokušao proširiti svoju moć izvan doline Nila pružajući pipke prema centralnoj Africi, Siriji, Libanonu pa i Grčkoj.

Ipak u toj igri jedna velika europske sila nedostaje. To je Austro – Ugarska. Habsburška monarhija je tako nešto pokušavala oko Nikobarskih otoka u Indijskom oceanu, na obalama Mozambika, na sjevernom Borneu, u zapadnoj Sahari ali od svih tih pokušaja na kraju nije bilo ništa. Nešto najbliže „kolonijama” bio je austro – ugarski mandat nad Bosnom i Hercegovinom od 1878. i koncesija u luci Tianjin u Kini od 1902. Tako su Bosanci i Hercegovci bili kolonijalna egzotika podunavske monarhije. Austro – Ugarska, izvrgnuta stalnim napetostima među njezinim narodima, bila je teška sama sebi, a kamo li da bi se bavila posjedima na drugim krajevima planeta.

Austro – Ugarska povremeno bi se pojavljivala na rubovima kolonijalnih aktivnosti, pa tako i konflikata, kada bi ocijenila kako su ugroženi njezini kontinentalni interesi i to posebno oni na jugoistoku Europe. Habsburška monarhija se tako umiješala u sukob Egipta i njegova formalnog suverena osmanskog sultana četrdesetih godina 19. st. Egiptom je tada vladao Arbanas Mehmed Ali, formalno osmanski upravitelj ove bogate zemlje, koji se tu učvrstio poslije povlačenje Napoleonovih trupa. Mehmed Ali je sa svojim Albancima uklonio Mameluke, vjekovne gospodare Egipta. Od povjerene provincije potom je pokušao stvoriti modernu državu po europskom uzoru. Njegovi potomci vladat će Egiptom do 1952.

Od formalnog osmanskog namjesnika – valije, ovaj poduzetni Balkanac postao je glavni neprijatelj sultana u Carigradu. Ne samo što se odmetnuo od turske vlasti nego je sa svojom moderno naoružanom i organiziranom vojskom potukao više puta Turke zaprijetivši i samoj osmanskoj prijestolnici. Tu je stao na put interesima europskih sila kojima propast otomanskog imperija nikako nije išla u račun. Velika Britanija i Austrija u „bolesniku na Bosporu“ vidjeli su prepreku širenju utjecaja njihovih glavnih konkurenata Rusije i Francuske na Balkanu i na istočnom Sredozemlju. Turska se morala spasiti po svaku cijenu.

To je bila pozadina tzv. Orijentalne krize iz 1840. U rujnu te godine britanska i austrijska mornarica krenule su u akciju protiv Aleksandrije u Egiptu i egipatskih uporišta duž obala Sirije, Libanona i Palestine. Vrhunac vojnih akcija bilo je zauzimanje grada Akre (Akko) na palestinskoj obali, danas u Izraelu. Austrijska flota (sa svoja četiri broda) sudjeluje u bombardiranju grada, a njezin zapovjednik nadvojvoda Friedrich predvodio je kopneni napad na utvrdu.

Austrijska uloga u ovom sukobu bila je uglavnom marginalna. Što možemo pak reći o ulozi Hrvata u ovoj austrijskoj bliskoistočnoj avanturi? Oni su nedvojbeno bili dio te priče jer su činili veliki dio mornara austrijskih brodova i austrijske mornaričke pješadije. Nažalost popisi članova brodskih posada iz tog razdoblja nisu se sačuvali. U to doba zapovjednici brodova još su mahom bili Talijani, a i znatan dio flote činila su plovila nekadašnje mletačke mornarice, koja su po miru u Campoformiju između Napoleona i Austrije iz 1797., pripala Austriji.

Usprkos tome znamo kako se jedna osoba koja je pokušala igrati važnu ulogu u Hrvatskoj u doba narodnog preporoda, našla na pijesku Bliskog istoka. Bio je to grof Albert Nugent, sin maršala Lavala Nugenta, zapovjednika bansko – varaždinsko – karlovačke vojne granice. Nugenti su bili plemićka obitelj irskog podrijetla koja se ozbiljno zagrijala za svoju novu domovinu – Hrvatsku. Albert je bio bliski suradnik Ljudevita Gaja i od izbjeglica iz Bosne stvorio je odred serežana koji su sudjelovali u obračunima s mađaronima. 1848. bio je i Jelačićev povjerenik za Slavoniju i Srijem istovremeno ratujući s Mađarima.

1840. Albert Nugent ratuje protiv Mehmed Alija ali ne kao dio austrijskog intervencijskog korpusa nego kao dobrovoljac u turskoj vojsci. Da stvar bude posebno zanimljiva taj je isti Nugent bio aktivan u pokušajima organiziranja ustanka protiv Turaka u Bosni i Hercegovini!

Uglavnom, Nugent se osobito istaknuo tijekom već navedenog napada na Acro. Neke novine čak i tvrde da je Nugent, a ne nadvojvoda Friedrich prvi ušao u razrušenu tvrđavu. Doduše, poslije eksplozije skladišta streljiva u utvrdi branitelji su ili izginuli ili pobjegli, pa napadačima nije pružen nikakav otpor.

Čini se kako je odvažniji i od Nugenta i od Friedricha bio je mornar prezimenom Vučetić. On se riskirajući život prikrao tvrđavi Acra. Potom je naišao na Nugenta i četiri „engleska brodara“ s kojima je ušao u praznu tvrđavu kako bi u ranu zoru, pompozno, nadvojvoda Friedrich na bedemima istaknuo tursku, britansku i austrijsku zastavu. (Ilirske narodne novine od 1. prosinca 1840.)

Da je Hrvata moglo biti i na strani Mehmed Alija svjedoči članak iz „Ilirskih narodnih novina“ o slučaju izvjesnog Turčinovića, starijeg gospodina koji je bio upravitelj imanja Ibrahim paše, sina Mehmed Alije koji je predvodio egipatsku vojsku u Siriji. Njega je 10. lipnja 1840. na ulici u Kairu sabljom napao jedan Arapin odsjekavši mu nekoliko prsta na ruci i ranivši mu bradu. Napadač je taj svoj čini pravdao tvrdnjom kako mu je porok Muhamed naložio da taj dan napadne nekog kršćanina. Tko je bio taj Turčinović nije mi poznato ali u svakom slučaju na području europskih kolonija i europskih kolonijalnih interesa Hrvati i nisu bili tako rijetka pojava.

Nije bilo egzotične luke ili većeg kolonijalnog uporišta da čovjek krajem 19. i početkom 20. st. ne bi naletio na nekog „našijenca“. Konačno, putovanja braće Seljan i Dragutina Lermana u daleke zemlje nisu bila potaknuta samo znatiželjom nego i ostvarivanjem ekonomskih i vojnih ciljeva njihovih financijera. Posebno se to odnosi na Lermana koji je bio povjerenik belgijske vlade za istočni Kongo i desna ruka Henryja Mortona Stanley prilikom njegovih ekspedicija u Kongu po nalogu notornog belgijskog kralja Leopolda II. Ove su inspirirale i roman Josepha Conrada „Srce tame“ (Heart of Darkness) još jednog pouzdanika Leopolda II., oštru kritiku europske kolonijalne vlasti u Africi.

U velikoj priči o europskom kolonijalizmu Hrvati su marginalna pojava, kao u slučaju bombardiranja Akre, ali usprkos tome i sveprisutna.