Puno je vremena prošlo od kada sam se bavio identitetom zajednica u ranom novom vijeku na području Hrvatske. Tada sam se susreo i s djelima liječnika, kemičara, matematičara i putopisca francuskog podrijetla Balthazara (Belsazara) Hacqueta (1739. – 1815.). Nisu mi bile zanimljive njegove prirodoslovne knjige. Bila su mi interesantna njegova antropološka opažanja slavenskih naroda u djelu „Abbildung und Beschreibung der südwest- und östlichen Wenden, Illyrer und Slaven” (Slika i opis jugozapadnih i istočnih Slovenaca, Ilira i Slavena) koja je objavio početkom 19. st.

Čitajući navedeno djelo osobito mi je bilo zanimljivo autorovo isticanje sjevernjačkih obilježja Hrvata. To se nije odnosilo samo na stanovništvo današnje sjeverne Hrvatske nego i Dalmacije. Tako su Hacquetu stanovnici Dalmatinske zagore, Morlaci, po svom izgledu i ponašanju tipični sjeverni Europljani (!!!).

Ovaj liječnik o Morlacima govori ovo: „Morlak je poput svih Ilira, odnosno ljudi koji žive životom u skladu s prirodom, snažne tjelesne građe i lijepog, muževnog izgleda. Njegov sirovi život učinio je njegovu kosu i boju lica smećkastima. U planinama pak Morlaci su, a posebno žene, bjelji, plave kose i plavih očiju, tjelesnih obilježja koja potječu sa sjevera i također imaju puno zajedničkog sa starim Germanima kako ih opisuje Tacit… Poput svih siromašnih sjevernjačkih naroda Morlaci su prema svakome gostoljubivi… ”

Ako bi danas nekome u Drnišu i Sinju rekli kako se ponaša i izgleda poput nekog sa sjevera Europe vjerojatno bi se samo nasmijao. Pa da li se naš francuski liječnik iz doba prosvjetiteljstva prolazeći Dalmacijom gadno prevario?

Kada sam studirao povijest bila je popularna teza kako kasnoj antici i ranom srednjem vijeku zapravo nije bilo velikog preseljavanja ljudi sa sjevera na jug. Eventualno se moglo raditi o malim skupinama koje nisu bitno utjecale na strukturu postojećeg stanovništva. Čak i danas neki ugledni hrvatski povjesničari smatraju „seobu naroda” kasnijom konstrukcijom koja je trebala objasniti oblikovanje identiteta pojedinih skupina. Istraživanja genetske građe pokazuju, kako je barem na području Hrvatske, došlo tu, u nevedenom razdoblju, do jako velikih promjena. Dvije trećine genetskog materijala stanovništva naše zemlje istočnoeuropskog je podrijetla (zapravo sa sjevera), iz vremena između 6. i 10. stoljeća. Dakle, samo gledajući lica i izgled tijela, promatrajući običaje i ponašanje naših predaka francuski je liječnik krajem 18. st. prepoznao njihove sjevernjačke korijene.