Odnos ljudi i manje više nepripitomljenih, ljudskim potrebama nepodređenih životinja često se predstavlja u okvirima predstava moći i nadmetanja. To tim više vrijedi ako je životinja u tom odnosu neobična, egzotična, za podneblje neuobičajena. Ponekad je životinjski izazov u ovoj igri izmaštano „biće” poput konja jednoroga, krilatog lava, zmaja i sl.

Posjedovanje i „vlast” nad egzotičnim životinjama usporediva je s drugim obilježjima vladarske moći poput krune, mača i žezla. Tako je izraz snaga i utjecaj rimskih careva bilo i nabavljanje neobičnih životinjska stvorenja s kojima su se gladijatori trebali sukobljavati u velikim arenama.

Rani srednji vijek također prepoznaje egzotične i (ili) divlje životinje kao bitno obilježje vlasti. Karlo Veliki je tako imao svog slona Abul-Abbasa, koji je bio diplomatski dar bagdadskog kalifa Haruna ar Rašida. Slonovi su općenito fascinirali europske vladare. Kao kolekcionari slonova posebno su se isticali renesansne pape. Dragocjene egzotične i divlje zvijeri po smrti se često prepariraju, pa tako ove i mrtve podupiru vladarski autoritet.

Korijeni suvremenih zooloških vrtova nalaze se upravo u zbirkama neobičnih i divljih životinja moćnika koji se nastoje predstavljati i kao „gospodari zvijeri”. Čak i ono što je po svojoj prirodi ne može pokoriti vladar uspijeva nadzirati. Često se oko vladarskih rezidencija naseljavaju divlje životinje, a posebno divljač. Kako je vladar jedini pravi gospodar visoke divljači poput jelena i divljih svinja znaju svi oni koji su gledali filmove o Robinu Hoodu. Trag toga sačuvao se i u modernom britanskom zakonodavstvu koje i danas divlje labudove na području Ujedinjenog Kraljevstva prepoznaje kao životinje u vlasništvu vladara. Lavovi u kućanstvu etiopskog cara Haila Selassia, koji je vladao Etiopijom do 1975., tretirani su kao kućni ljubimci.

Životinja da bi poduprla moć vladara ne mora biti sama po sebi opasna ili agresivna. Često je dostatno da bude neobična. Tako su i papagaji uobičajena pojava na dvorovima europskih silnika. Za nas je posebno zanimljiv papagaj pape Lava IX. (1049.-1054.) o kojem piše hrvatski povjesničar Neven Budak. U papinom životopisu se navodi kako je ovome dragocjenu pticu iz daleke Indije poslao kralj „Dalarmacije”. Pod pojmom „Dalarmacija” vjerojatno se krije Dalmacija, a njezinim vladarom mogao je biti hrvatski kralj Stjepan II (I). Kako su uz istočni obalu Jadrana prolazili ključni putovi iz Azije prema srcu Europe lako je moguće da su se i hrvatski vladari okruživali egzotičnim životinjama iz dalekih krajeva. Tako Stjepanu II. nije trebao biti osobiti problem poslati papi ovaj primjerak čudesne faune iz daleka svijeta. Papagaj je navodno odmah znao da ide papi pa je to i stalno ponavljao, a čak je papu i prepoznao.

Stjepan II. nije bio jedini hrvatski vladar fasciniran divljim i egzotičnim životinjskim svijetom. Svoje slonove imao je i jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito i u 20. st. Ovaj se volio slikati i sa vlastitim gepardom i naravno, imao je i on svoga papagaja. Čuveni Titov papagaj žutokukmasti kakadu Koki i danas je živ i važna je atrakcija nacionalnog parka Brijuni.

No druženju divljih životinja i hrvatskih poglavara tu nije kraj. Hrvatski predsjednik Stipe Mesić napučio je park Predsjedničkih dvora na zagrebačkom Pantovčaku jelenima, srnama i muflonima. Danas tu obitavaju deseci primjeraka ovih vrsta podržavajući drevnu sliku o glavi države i kao gospodaru divljih životinja.