Vjera nije samo osobna stvar koja pripada području nematerijalnog, duhovnog svijeta. Religije su i kulturna pojava, a kako su identiteti prvenstveno izrazi kulturnih osobnosti važni su i za oblikovanje i utvrđivanje identiteta skupina. Opće je poznato kako vjerske preferencije imaju važnu ulogu u načinu kako same sebe doživljavaju nacionalne zajednice na jugoistoku Europe.

Ipak, danas se radi o vjerskim opredjeljenjima koja su u svojoj osnovi imaju univerzalne, opće pretenzije. Pretkršćanske i predislamske vjerske predodžbe bile su više partikularne, vezane za pružanje identiteta i duhovne utjehe manjim skupinama.

Tako je i vjera starih Hrvata prvenstveno bila duhovna i ideološka podrška organizaciji pojedinih plemena, rodova i njihovih predvodnika. O vjerovanjima starih Hrvata danas se prilično često govori. Tom je doprinio pokušaj istaknutog hrvatskog etnologa Vitomira Belaja i velikog jezikoslovca Radoslava Katičića rekonstrukcije temeljnog mita u osnovi vjerovanja starih Hrvata. Pod utjecajem slovenskog arheologa Andreja Pleterskog čak se traže i tragovi tih drevnih vjerskih predodžbi u krajoliku u kome živimo.

Prema navedenima osnova tog mita je borba nebeskog boga Peruna s bogom voda i podzemlja Velesom, kao i dolazak i smrt božanstva plodnosti Jarila i njegov odnos sa sestrom i ujedno ženom Moranom. Tragovi tih vjerovanja traže se u narodnim običaji i predaji kao i komparaciji sa sličnim tradicijama nama srodnih naroda.

Usprkos svemu i dalje nam izmiče fizički lik tih nadnaravnih sila kakav je mogao postojati u predodžbama naših predaka. Ipak, neki materijalni tragovi postoje. Među njima posebno se ističe davni nalaz utemeljitelja hrvatske ranosrednjovjekovne arheologije Luje Maruna kamene skulpture s tri povezane ljudske glave iz Vaćana kod Skradina. Vaćanski „Troglavac” vjerojatno je ostatak figure poganskog idola starohrvatske rodovske zajednice koja je obitavala u navedenom selu i više sliči kakvom hinduističkom božanstvu nego likovima iz nama danas puno bliže grčke i rimske mitologije.

Možda imamo i lik Peruna ako bi smo pretpostavili kako jedan reljef ugrađen u zid crkve uznesenja Blažene Djevice Marije u Žrnovnici kod Splita ne predstavlja sv. Jurja kako ubija zmaja nego sukob Peruna i Velesa.

Ako prihvatimo kako se iza lika „Zelenog Jurja”, i sličnih imena i pojava iz narodne predaje koji se vežu uz Jurjevdan ili prvi dan svibnja, krije zapravo Jarilo, onda nam je „lik” tog božanstva najbolje poznat. U tom slučaju moramo se odhrvati nastojanju da nadnaravnu silu uvijek svodimo na neku vrstu ljudskog lika. „Zeleni Juraj” je obično koš okićen tek prolistalim zelenilom. Dapače, „Zeleni Juraj” ne govori nego samo pleše i poskakuje. Lik drevnog genija plodnosti ponekad poprima zaista neobične oblike poput Bembelja s dubrovačkog područja koji je obučen u teško krzno i na sebi i u ruci nosi – zmije, zapravo beznoge guštere, blavore.

Ipak najdojmljiviji lik starog božanstva plodnosti i vegetacije sačuvao se među Hrvatima u južnotalijanskoj pokrajini Molise, točnije u Živoj Vodi, Kruču odnosno Acquavivi Collecroce. Tu se on naziva Majo i predstavljen je kao veliki, pomalo antropomorfni, slamnati koš ukrašen cvijećem. Tako se najstariji sloj hrvatskog tradicijskog naslijeđa pokazao kao najotporniji u skupini koja je na rubu potpune asimilacije. Iz toga bi svi mogli nešto naučiti.