Traženje tragova posebnih identiteta u oblicima materijalne kulture sporna je rabota. 19. st. voljelo je neke ukrasne motive i razna stilska obilježja vezivati uz pojedine etničke skupine i proglašavati ih karakterističnima upravo za određenu ljudsku grupu. Danas smo po tom pitanju puno oprezniji. Još donedavno se govorilo o, primjerice, starohrvatskom tropletu kao nečemu jedinstvenom za kulturu Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zapravo „troplet” ima svoje korijene u kasnoj antici. Općenito, ono što smo nekada zvali „starohrvatskom umjetnošću” danas radije imenujemo „predromanička umjetnost” i sl.

Ne postoji nekakav jedinstveni hrvatski motiv, ukras, predmet ili slično. Ono što čini hrvatsku kulturu posebnom je jedinstveni spoj različitih kulturnih sastavnica koje inače postoje i kod drugih naroda i kultura.

Dio tog kulturnog sklopa, koji čini Hrvate jedinstvenima, su za razdoblje ranog srednjeg vijeka, razmjerno brojni nalazi karolinških mačeva. Diljem zapadne, sjeverne i srednje Europe nalazimo ovo ubojito ranosrednjovjekovno oružje. Usprkos tome područje ranosrednjovjekovne Hrvatske iskače po brojnosti i gustoći ovih, inače rijetkih, nalaza. Dvosjekli karolinški mačevi su skupo, elitno oružje, manje sredstvo ubijanja i sakaćenja, a više oznaka statusa. Obični ratnici su, u inače vrlo brojnim ranosrednjovjekovnim oružanim sukobima, koristili kraće mačeve s jednim sječivom, sjekire ili, što je bio najčešći slučaj, obična koplja.

Ono što je u cijeloj priči osobito zanimljivo je činjenica kako su nalazi karolinških mačeva određenih tipova, koji se u ovom slučaju zovu i „vikinškima”, brojni u Hrvatskoj ali i u južnoj Norveškoj. To se osobito odnosi na mačeve koji se, u jednoj od klasifikacija, nazivaju mačevima „tipa K”. Tako usprkos tisućama kilometara udaljenosti, Norveška i Hrvatska dijele neka bitna obilježja ranosrednjovjekovne kulture.

Većina arheologa i povjesničara podrijetlo mačeva, posebno onih bolje pa i raskošne izrade, traži u kovačkim radionicama Porajnja. Ovo je njemačko područje od davnina važno središte proizvodnje oružja. Tako tu Kruppovi topovi i ultra moderni tenkovi „Rheinmetalla” nastavljaju tradiciju majstora obrade čelika iz doba Karolinga. Tehnološki postupci u izradi mačeva, poput damasciranja, kao i kvalitetna sirovina čini se kako su ograničavala proizvodnju velikih, dvosjeklih mačeva upravo na ovo područje.

Ipak s time se svi ne slažu. Neki smatraju kako je znatan dio tih mačeva potjecao i iz Skandinavije, pa tako i Norveške. Za tu mogućnost se uhvatio naš ugledni arheolog Ante Milošević. Milošević je sklon kasnijem datiranju doseljenju Hrvata, po kome ovi ne dolaze u VII., već tek u drugoj polovici VIII. st. On smatra mogućim da su Hrvati ove mačeve donijeli sa sobom iz svoje prapostojbine koja bi trebala biti blizu Baltičkog mora. Tamo su kulturni i ekonomski dodiri sa skandinavskim svijetom za naše pretke bili uobičajena pojava. Posebno „skandinavskim” čini mu se razmjerno nedavno pronađen raskošan karolinški mač tipa K iz Koljana kod Vrlike.

Kako bilo, Milošević je u svakom slučaju u pravu kada upozorava na elemente skandinavskog podrijetla u hrvatskom ranosrednjovjekovnom kulturnom naslijeđu, iako je podrijetlo mačeva iz Porajnja i njihova pojava u Hrvata kao darova Franaka hrvatskoj vojničkoj eliti, daleko vjerojatnija.

Norvežanima su njihovi ranosrednjovjekovni mačevi važan dio nacionalnog identiteta. O tome svjedoči i spomenik jednoj ranosrednjevjekovnoj bitci koji se sastoji od tri takva mača divovskih razmjera. Slovaci u Nitri su od balčaka jednog karolinškog mača napravili spomenik knezu Pribini. Veliki karolinški mač doduše postavljen je i kod Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika ali to je uglavnom to. Karolinški mačevi mogu služiti kao uvjerljiv identitetski znak i Hrvatima, znak koji doduše nije jedinstven, jer nas ujedno veže i s drugim europskim narodima, kao primjerice – Norvežanima.