Difamacija ili jednostavnije blaćenje, sustavno klevetanje ili u blažim slučajevima ogovaranje, pojedinaca ili skupina, s pojavom suvremenih medija postala je bitna sastavnica političke propagande. Difamacija je prisutna u ljudskim zajednicama od samih njihovih početaka, a posebno od pojave organiziranih društava. Ipak, klevetanje i ogovaranje postalo je moćnim elementom društvenog života tek kada je moglo zajahati val onog što danas zovemo masovnim medijima, u prvom redu onaj tiska.

Jedna od prvih pojava medijski potpomognute difamacijske kampanje vezana je za 16. st. i ono što se danas naziva, u prvom redu u Španjolskoj, „crnom legendom” (la leyenda negra). Tijekom 16. i 17. st. Španjolska je bila dominantna sila zapadne i južne Europe, s moćnim uplivom i u prilike u srednjoj Europi. Španjolske ambicije, utemeljene na velikim kolonijalnim posjedima, kao i brojnim posjedima na Apeninskom poluotoku, Nizozemskoj i dijelu Afrike, izazvale su neprijateljstvo drugih europskih sila poput Engleske, gradova sjeverne Nizozemske, Francuske i Turske. Kroćenje goropadne Španjolske postao je njihov ključan politički cilj, pri čemu je nemilosrdna promidžba imala važnu ulogu.

Tako je sustavnim širenjem knjiga, brošura i ilustracija stvorena slika španjolskog društva i civilizacije kao nakupine perverznjaka, zaostalih i neobrazovanih primitivaca i vjerskih fanatika. Napominjem kako se radi o državi, narodima i društvu koji su pokrenuli proces brze globalne integracije, stvorili prve moderne oružane snage, dali Cervantesa, Velazqueza, prve gramatike modernih jezika i sl. Kao svaka dobra laž i propaganda „crne legende” bila je utemeljena na nekim neporecivim činjenicama koje su potom preuveličavane i iskrivljavane za dnevno – političke potrebe.

U središtu „crne legende” bio je lik španjolskog kralja Filipa II koji je predstavljen kao utjelovljenje iskvarenosti španjolskog društva. Koliko je priča o Filipu II kao o perverznom mračnjaku bila živa još u 18. i 19. st. svjedoči drama Friedricha Schillera (ovaj je i Hrvate predstavio kao patološke ubojice) i još više na njoj utemeljena opera Giuseppea Verdia „Don Carlos” u kojima se sukob Filipa II i njegova sina Don Carlosa objašnjava nastojanjem Filipa II da vlastitom sinu otme zaručnicu i njome se oženi. Sve je to imalo malo veze sa stvarnim odnosima u obitelji španjolskog kralja. U osnovi sukoba oca i sina bilo je teška duševna bolest prijestolonasljednika.

I onda, na tragu Hegelove filozofije povijesti i one njegove čuvene i često iskorištavane “Povijest ima tendenciju da se ponavlja: prvi puta kao tragedija, drugi puta kao farsa.”, Hrvatska ima svoje male, farsične „crne legende”. Njima pripada i ona o Zoranu Milanoviću. Prema toj medijski induciranoj slici Milanović je bio predsjednik najgore hrvatske vlade, lažni ljevičar i općenito gadan i osoran tip.

Ta priča o „najgoroj vladi”, koja se još uvijek ponavlja, posebno je sumnjiva. Poslije iskustva vlada Andreja Plenkovića u kojima karijerni put njihovih članova ide od ministarske fotelje do klupe za optuženike, ona uopće ne izgleda tako loše. Prema njima Milanovićevi „nesposobni” ministri čine se moralnim gorostasima. Ta nesretna Zokijeva vlada zaštitila je tisuće i tisuće hrvatskih građana od lihvarskih kamata, a uvođenje fiskalizacije omogućilo je baškarenje u proračunskom obilju recentnih vlada. Da ne govorimo kako je to bilo razdoblje velike financijske krize u cijelom svijetu…

A sad o izdaji „ljevice”. „Ljevica” je izdala samu sebe kada je u središte svoje politike stavila tzv. svjetonazorska pitanja i kada se prodala za noćenja u skupim hotelima gdje se raspravlja o „manjinskim” pitanjima pod okriljem zaklada multimilijardera. Radnik je predan kapitalistima jer „drugačije ne može biti” u liberalnoj distopiji „kraja povijesti”. Svojevremeno je jedan hrvatski kolumnist dobro primijetio kako SDP nikada nije bio lijeva stranka već samo nastavljač liberalne ekonomske politike Ante Markovića. Dio nje je i strah od odgovornosti u upravljanju državom i velikim gospodarskim činiteljima jer je jednostavnije skrivati se iza skuta „svojih” tajkuna. Slom veze SDP-a i radnika nije nastupio u doba Milanovićeve vlade nego izmjenama radničkog zakonodavstva u mandatu Ivice Račana.

Prodavači ove ljevičarske boze su samozvani medijski čuvari prave ljevice, ajatolasi foteljaškog komunizma i uvrijeđeni velikani Račanova SDP – a, kojima je zli Milanović oteo zasluženo naslijeđe. Što je o esdepeovskim „velikanima” mislio sam Račan svjedoči i njegovo početno forsiranje Zorana Milanovića. Račanu ni u ludilo nije padalo na pamet ostaviti SDP svojim korifejima. Te trećerazredne komunističke birokrate (prvi razred je prešao u HDZ) ovaj je predobro poznavao.

O „ponašanju” Zorana Milanovića napisane su stotine članaka, a svi u stilu tip je neotesan, neodgojen, ukratko bezobrazan. Neću, premda bih mogao, reći kako su njegove navodno sporne izjave izvučene iz konteksta. U hrvatskom društvu sitnog džepara možete nazvati huljom i propalicom, no kada govorite o kriminalu „bijelih ovratnika”, kada se mažnjavaju milijuni tada morate birati riječi. Da ne bi! Iz mog osobnog iskustva, u politici koja je igralište mahnitih sociopata Zoran Milanović je rijetko empatična osoba. Na hrvatskoj političkoj sceni gdje se laganje ocjenjuje kao vrhunac političke vještine, svojom iskrenošću trenutni Predsjednik Republike Hrvatske doista je teški ekscentrik.

Ono što je osobito u tragikomičnoj farsi oko Zorana Milanovića činjenica je kako ona uglavnom nije rezultat očekivanog djelovanja nominalnih političkih suparnika nego navodno, nativnih saveznika. Hoće li očekivana pobjeda Zorana Milanovića i na ovim predsjedničkim izborima staviti točku i na njegovu „crnu legendu”?