Hrvatska historiografija, pa i nastava povijesti, odnos balkanskog prostora i Hrvatske često predstavlja kao niz sukoba, bili oni oružani ili civilizacijski. Ne samo što se pri tome zanemaruje neporecivo hrvatsko „balkanstvo” nego i činjenice koje balkanske prostore predstavljaju kao područje hrvatskog ekonomskog i kulturnog utjecaja. Ako se o tome i govori sve se obično svodi na shematsku kartu dubrovačkih „kolonija” na jugoistoku Europe bez dodatnih objašnjenja. Svaka od točaka na tim kartama bile su mjesto susreta s narodima i kulturama Balkana pri čemu je obično dubrovački utjecaj bio onaj nadmoćan, onaj koji zadivljuje domaćine i na njihovu kulturu i društvo ostavlja trajan pečat. Svesti pak priču samo na prisutnost Dubrovčana u zabitima jugoistočne Europe nepravedno je i netočno. Bilo je tu i mnoštvo katolika iz Bosne, stanovnika drugih dalmatinskih gradova, putnika iz sjeverozapadne Hrvatske itd. Pri tome je obično glavni činitelj bila franjevačka „državina” – Bosna Srebrna, organizacija bosanskih franjevaca koje se utjecaj osjećao sve do pješčanih pustinja Bliskog istoka.

Pa što Hrvati traže u „dubokom” Balkanu? Malo zemalja želi priznati kako su zapravo siromašne. To je slučaj i s Hrvatskom. U usporedbi s velikom većinom zemalja u susjedstvu ona je područje skromno obdareno sirovinama. Jedina bitna prirodna prednost Hrvatske njezin je zemljopisni položaj, činjenica kako preko nje vodi najkraći put od srednje Europe do Sredozemlja i od iste prema jugoistoku Europe i potom bogatstvima Azije. Tako je Hrvat od srednjeg vijeka na Balkanu u potrazi za sirovinama.

Rudnici plemenitih metala u Bosni, Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj neodoljivo ga privlače. Izraz te pojave su i široj javnosti poznata naselja Janjevo i Letnica na Kosovu.

Jedna takva privlačna točka je i mjesto Čiprovci (Ćiprovci, Čiprovec) u Bugarskoj. Danas je to mali grad na sjeverozapadu Bugarske, blizu granice sa Srbijom. Svoj nastanak Čiprovci duguju Čiprovačkoj planini i njezinim ležištima kovina u koje je podnožju gradić i nastao. Ova su se iskorištavala još u antici, od vremena prevlasti Tračana u ovim krajevima. Mene pak zanima procvat Čiprovaca u 14. st. vezan uz doseljavanje saskih rudara, dubrovačkih trgovaca ali i doseljenika iz Bosne.

Dolaskom Turaka važnost Čiprovaca ne opada. Što više, u jednom razdoblju čiprovački su rudnici jedan od najvažnijih izvora srebra u Otomanskom carstvu i velika kovnica novca. Čiprovci nisu iznimni samo po svojoj važnoj gospodarskoj ulozi već i po svom autonomnom položaju unutar turskog carstva. Tamo nije dozvoljeno naseljavanje muslimana uz iznimku jednog Turčina koji predstavlja vrhovnu osmansku vlast. Područjem upravljaju lokalni kršćanski knezovi.

Drugo bitno obilježje Čiprovaca je činjenica kako se radi o pretežno katoličkom području. Prvotno katoličko stanovništvo činili su saski rudari i Hrvati kojima se vremenom pridružuju Bugari koji prelaze na katoličku vjeru. Ovi su prvotno bili paulikijanci, pripadnici manihejske, kršćanske vjerske zajednice koja svoje korijene vuče iz Male Azije. Paulikijanci su utjecali na oblikovanje kako bogumila tako i katara na području sjeverne Italije i južne Francuske u srednjem vijeku.

Područje svojim autonomnim položajem privlači i drugo katoličko stanovništvo. Ova činjenica izazvala je pozornost pape i bosanskih franjevaca. Krajem 16. st. u Čiprovce dolazi bosanski franjevac Petar Solinat (Zlojutrić) koji tu uspostavlja crkvenu organizaciju pošto ga je papa imenovao naslovnim biskupom Sofije sa sjedištem u Čiprovcima.

Pod utjecajem bosanskih franjevaca kultura Čiprovaca se kroatizira i ono postaje malo središte renesansne i barokne civilizacije u srcu turskog Balkana. U lokalnoj se školi uz latinski podučava i hrvatski i bugarski, a na potonjim jezicima tiskaju se i knjige.

Postepenim iscrpljivanjem rudnika srebra lokalno stanovništvo se sve više okreće obrtu i trgovini. Iz ovog malog gradića Dubrovčani su razvili trgovačku mrežu po cijelom Balkanu.

Ovoj prosperitetnoj zajednici ipak nije bilo suđeno opstati. Sudbonosna je bila 1688. Kada su se poslije turskog poraza pod Bečom Čiprovcima približile austrijske trupe lokalno je stanovništvo podiglo ustanak. Ovaj je potom bio skršen od strane Osmanlija i njihovih saveznika, mađarskih protestanata iz Erdelja. Preživjelo je stanovništvo prebjeglo na habsburška područja. Sami Čiprovci su ostali dugo vremena pusti da bi ga potom naselili, od prvotnog stanovništva bitno različiti, novi doseljenici.

To nije kraj priče o Čiprovčanima. Na njihovom čelu nalazilo se lokalno plemstvo, obično hrvatskog podrijetla. Po razaranju Čiprovaca i neuspjeha u oslobađanju Bugarske od Turaka ugledne obitelji Kneževića, Čerkića, Tomagyonovića, Frankoluka, Marinovića, Adamovića i Nikolantina nalaze utočište na području Slavonije, Bačke i Srijema, u prvom redu oko Osijeka. Među njima još u starom kraju najuglednija je bila ona Pejačevića koji su za sebe tvrdili kako su potomci bosanskih kraljeva. Pejačevići će imati iznimno važnu ulogu u hrvatskoj politici i društvu.

Od političkog utjecaja često su jači i trajniji oni gospodarske i kulturne prirode. Hrvati na Balkanu nisu stvorili ništa ni blizu nalik Dušanovom carstvu srednjovjekovne Srbije, ali su se pokazali majstorima onog što danas nazivamo „soft power”. Čiprovci su za to dobar primjer. Ova hrvatska epizoda Bugarima i bugarskim povjesničarima puno znači. Za njih je to početak bugarskog otpora turskoj vlasti koji će na kraju dovesti do stvaranja moderne Bugarske. Knjige tiskane u Čiprovcima, bilo one na bugarskom ili hrvatskom, smatraju se začecima bugarskog kulturnog preporoda u 19. st. Čiprovci nisu samo vezani uz otpora Osmanlijama nego i za suprotstavljanje vjerskim i kulturnim prisezanjima Grka.

Balkan Hrvatima nije samo izvor prijetnji. Vrlo često on je šansa, prilika za kulturnu i gospodarsku afirmaciju. To bi i suvremena Hrvatska morala imati na umu.