Sukob Hrvata i Turaka, točnije Osmanskog carstva trajao je stoljećima. On je oblikovao neka od glavnih obilježja hrvatskog mentaliteta i društva. Konačno, priča o Hrvatskoj kao „predziđu kršćanstva” u temelju je hrvatskog nacionalnog mita.

Usprkos tome u svijesti suvremenog hrvatskog društva malo je osobnosti iz tog dugog i traumatičnog razdoblja ostavilo trajan trag. Svi znaju za Nikolu Šubića Zrinskog ali dalje od toga… Tu i tamo netko će spomenuti Petra Kružića, možda bana Tomu Bakača Erdödya i to je uglavnom to. Pa nije valjda da je kroz nekoliko stoljeća Hrvatska izrodila „junaka” koji se mogu izbrojiti na prste jedne ruke?

Osoba hrvatskog podrijetla koja su se istaknula u manje više višestoljetnom, stalnom ratovanju protiv Turaka bilo je puno više. Kao i s istaknutim osobnostima problem je i s bitkama s Osmanlijama koje bi mogle imati za zajednicu identifikacijsku vrijednost. Tu su opsada Sigeta, Klisa, Siska, možda Kisega, Krbavska bitka i zapravo, nema dalje. U zadnje vrijeme se pokušava popularizirati žrtva branitelja Gvozdanskog ali bez većeg odjeka u javnosti. Popularna Zajčeva opera koja se bavi ratovanjem u južnoj Mađarskoj daleko je prisutnija od spjeva o Gvozdanskom Ante Tresića Pavičića.

Neću reći ništa novo ako kažem kako zanimljivih priča iz doba velikih sukoba s Turcima ima u izobilju, no vrlo mali broj ljudi na njih obraća pozornost. Jedna od takvih je svojevrsni Siget prije Sigeta – opsada Zemuna iz 1521.

1520. poslije smrti sultana Selima na osmansko prijestolje je sjeo njegov sin, mladi i ambiciozni Sulejman koga su njegovi suvremenici i potomci okitili pridjevima i imenima poput „veličanstveni” i „zakonodavac”. Dok se njegov otac u prvom redu bavio širenjem turske vlasti na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi, Sulejman je odlučio usmjeriti svoju veliku vojnu silu prema Europi i to u prvom redu Ugarskoj. Na putu prema prodoru u Panonsku nizinu stajala su tri grada Šabac, Zemun i moćni Beograd.

Ugroženim gradovima zbog nesloge među plemstvom i nedostatka novaca nije pružena odgovarajuća pomoć. Naoružani lađari na Savi i Dunavu – šajkaši, koji su imali ključnu ulogu u obrani ovih krajeva, a bili su većinom Srbi, zbog ne dobivanja plaća od strane kraljevske vlasti raspustili su svoje jedinice. Sve je to olakšavalo planove turske vojske kada je u lipnju 1521. napala Šabac, Zemun i Beograd.

Prvo je 7, srpnja pao Šabac premda su ga branitelji branili do posljednjeg čovjeka. Tada je na red došao Zemun koga je branio hrvatski plemić Marko Skoblić.

Turska je opsada Zemuna počela 3, srpnja. Velikoj turskoj vojsci pod Hosrev pašom suprotstavila se mala posada grada od oko 350 branitelja koji su raspolagali sa samo tri mužara (haubice). Usprkos tome prvotno poslane jedinice nisu bile dostatne da zauzmu grad, pa su napadači dobili dodatno topništvo, a u pomoć su im pritekle elitne turske jedinice – janjičari. 12. srpnja počeo je opći napad Turaka. Preostalih stotinjak branitelji pružili su odsutni otpor na trgu u središtu zemunske utvrde. Većina ih je tom prilikom ubijena, a sam je Skoblić, teško ranjen dopao turskog zarobljeništva.

Uz izuzetak Skoblića u literaturi se pojavljuju različite interpretacije etničke pripadnosti branitelja Zemuna. Po dijelu mađarske literature bili su mahom Hrvati (oko 200) uz Mađare (stotinjak) i nešto Srba šajkaša (oko 50). Dio literature, posebno srpske, tvrdi kako su branitelji bili isključivo Srbi šajkaši (i Vjekoslav Klaić smatra kako su posadu Zemuna činili šajkaši). U prilog mahom hrvatske posade Zemuna ide već navedeno samoraspuštanje šajkaških jedinica premda se ne smije izuzeti mogućnost da se, suočena s turskom prijetnjom, većina šajkaša priključila obrani Šabca, Zemuna i Beograda.

Ono što slučaj Skoblić čini osobito zanimljivim je njegova sudbina u turskom zarobljeništvu. Turci su se pobrinuli da se on, barem dijelom, oporavi od teških rana. Potom su od njega tražili da im se pridruži i pređe na islam. Skoblić je to odbio. Posljedice su po njega bile strašne. Sultan je naredio da se Skoblić pogubi tako da preko njega pređe sultanov slon. Ovo bi se moglo objasniti uobičajenim pretjerivanjem u prikazima turske okrutnosti, ali… U Süleymannâmi, ilustriranoj biografiji Sulejmana Veličanstvenog, postoje slike koje prikazuju borbu za Beograd 1521. Među njima je i jedna na kojoj preko kršćanskog zarobljenika, u prisutnosti sultana, prelazi carski slon. Možemo pretpostaviti kako se radi o prikazu Skoblićeve smrti.

Skoblić nije bio jedini Hrvat junak ratnih operacija u okolici Beograda 1521. U obrani današnjeg glavnog grada Srbije, braneći kulu „Nebojšu” istaknuo se Hrvat Jakov Utišenić. 29. kolovoza Beograd se predao Sulejmanu. Usprkos prethodnom dogovoru sultan je dao pogubiti preostalu gradsku posadu. Ta je sudbina zatekla i malobrojne preživjele branitelje Zemuna.

Na kraju, tko danas pamti Marka Skoblića? Ne postoji ulica ili neka druga javna površina koja se zove njegovim imenom. Nije bilo ozbiljnih pokušaja da se od njega napravi nacionalni heroj kao što je to učinjeno s Nikolom Šubićem Zrinskim, Petrom Kružićem, Tomom Bakačem, Nikolom Jurišićem… Izvjesni Krsto Pavletić napisao je pjesničku pripovijest „Smrt Marka Skoblića” početkom 20. st. i to je manje više to. Lik Marka Skoblića mogao bi biti važan identitetski karakter primjerice za Hrvate u Srbiji. Trenutno on je samo akter jedne okrutne i bizarne priče.