Plodnost, sposobnost nekog područja na temelju svog zemljopisnog položaja, sastava tla i radnih navika stanovnika stvaranja biljnih plodova potrebnih ljudskoj i životinjskoj prehrani, obilježje je koje snažno privlači ljude i nalazi se u temelju velikih civilizacija. Plodnost je blagoslov. Ipak, iznimno, ona može biti i problem, gotovo prokletstvo.

Jedna četvrtina najplodnijeg zemljišta na našoj planeti – černozema, nalazi se u Ukrajini. Poslije doline Nila, dolina Dnjipra je najplodnije područje na svijetu. Ukrajinsko zlato, njezino glavno bogatstvo, su njezine žitarice. U temeljima procvata klasične Atene, u pozadini Partenona, izvedbi tragedija i komedija, mudrovanja članova Akademije i peripatetičara nalazi se ukrajinsko žito koje su grčke lađe redovno dovozile s obala Crnog mora. Genij europske civlizacije doslovno je hranjen plodnošću današnje Ukrajine.

Trbuh stanovnika Sredozemlja pune maslinovo ulje, vino i kruh – trojstvo u osnovi mediteranske ekonomije. Ako bi se u tom trojstvu trebalo izdvojiti najvažnije komponenta onda je to kruh. Kada pak kažemo kruh, zapravo mislimo žito. Kada mislimo na žito u pravilu nam je na pameti pšenica. Pšenica je pak stanovnicima Sredozemlja često proizvod iz daleka, s ravnica oko udaljenog i mračnog mora, plod Ukrajine.

Ako ukrajinskih žitarica nema situacija nije dobra. Ako ih pak ima u izobilju to također može stvarati teškoće. Ratovi Rusije i Turske u drugoj polovici 18. i početkom 19. st. ometali su izvoz kruhotvornog ukrajinskog zlata. Ukrajina doduše proizvodi žito, no ključeve pristupa žitnici drži Turska, gospodarica tjesnaca koji povezuju Crno more s ostatkom Sredozemlja. 1829. Rusija i Turska sklapaju mir u Jedrenu. Po njegovim odredbama Turska je priznala nezavisnost Grčke i autonomiju Srbije. Ono što me u tom sporazumu zanima je klauzula koja ponovo otvara putove ukrajinskom žitu kroz Bospor i Dardanele. Iz Odese, velike, brzorastuće crnomorske luke ukrajinsko žitno obilje preplavilo je Sredozemlje.

I do sada je priča o ukrajinskom žitu bila zanimljiva, no sada ova utječe i na hrvatsku povijest prve polovice 19. st. Tijekom ratova Turske s Rusijom razvio se put transporta žita rijekama Dunavom, Savom i Kupom do luka sjevernog Jadrana. Kao posrednici na ovoj vodenoj cesti obogatio se dio hrvatskog građanstva i plemstva. Otvaranjem Odese, važnost riječnog puta u opskrbi Sredozemlja žitom naglo je opao.

Kvalitetno i jeftino ukrajinsko (i dijelom egipatsko) žito preplavilo je Mediteran. Ono iz panonske nizine više nije bilo konkurentno. Krupni mađarski veleposjednici ne mogu prodati svoje velike zalihe na svojim tradicionalnim tržištima. U takvoj situaciji postalo im je zanimljivo i malo, hrvatsko tržište. Tu je mađarsko žito počelo potiskivati ono hrvatskih feudalaca i drugih lokalnih veleposjednika.

Dugo vremena između hrvatskog i mađarskog plemstva vladao je gotovo idiličan odnos. Nove ekonomske datosti, koje je sa sobom nosila jeftina ukrajinska pšenica, naglo je pretvorila hrvatske i mađarske veleposjednike iz saveznika u suparnike. To je sa sobom vuklo ne samo ekonomske nego i kulturne i političke posljedice. Mađar je od suradnika postao suparnik i bilo je potrebno potražiti neka nova idejna rješenja. Početak te potrage zovemo Hrvatskim narodnim ili Ilirskim preporodom.

I ove 2023. ukrajinsko žito ponovo je problematično. Jeftino i kvalitetno, u okolnostima otvaranja europskih tržišta zbog rata u Ukrajini, u nizu europskih zemalja, poput Poljske i Mađarske izaziva napetosti i preispitivanje odnosa prema toj zemlji. Prije gotovo dvije stotine godina ono je stvorilo probleme u hrvatskom društvu kao i hrvatsko-mađarskim odnosima otvarajući put oblikovanju modernog hrvatskog identiteta.