Najava transporta ukrajinskog žita prvo Dunavom, pa onda željeznicom dolinom Save do hrvatskih luka ističe se kao velika novost, pa i inovacija na razini senzacije. Radi se ipak samo o oživljavanju jednog starog pravca za izvoz žita iz srednje i istočne Europe koji možemo pratiti, u najmanju ruku, od druge polovice 18. st.

Žito se tada, iz područja tadašnjeg Banata (koji danas dijele Srbija i Rumunjska) prevozilo Dunavom, Savom i Kupom do Karlovca odakle se na kolima i tovarnim životinjama transportiralo do Senja, Rijeke, Bakra i Trsta. Iz ovih luka se ono izvozilo po cijelom Sredozemlju.

1759. u svrhu organiziranje izvoza banatskog žita preko Rijeke nastaje „Temišvarska kompanija“. Rijeke Dunav, Sava i Kupa postaju žive prometnice na kojima veće i manje žitne lađe prenose tone i tone žita. Hrvatsko građanstvo u ovom trgovačkom pravcu vidi mogućnost vlastitog gospodarskog napretka i osobnog bogaćenja, pa u ovoj posredničkoj trgovini krušnim žitaricama ima važnu ulogu. Ovo pak bitno utječe na gospodarske i opće društvene prilike u Hrvatskoj. Na žitnoj trgovini obogaćeno građanstvo dobiva sve veću važnost ne samo u ekonomiji nego i u politici i kulturi.

O važnosti žitne trgovine svjedoči i knjiga karlovačkog trgovca Josipa Šipuša iz 1796. „Temely xitne tergovine polag narave i dogacsajev“ (Temelji žitne trgovine po naravi i povijesti). U njoj se navedeni zalaže za liberalizaciju trgovanja žitom i bolje plaće radnika u toj djelatnosti.

Hoće li Hrvatska ponovo dobiti ključnu ulogu na europskoj „magistrali kruha“? Zapuštena prometna infrastruktura na ovom kasnobaroknom pravcu ne obećava njegovu brzu rehabilitaciju.