Naslovi prodaju novine. Navodno. Tim geslom se često povode novinski urednici. Umjesto građenja odnosa s čitateljem kakvoćom i raznolikošću sadržaja, naslovom se ovom pokušava „podvaliti“, uvjeriti ga kako će među stranicama tiskovine pronaći uzbuđenje, kako će ove podilaziti njegovim niskim strastima… Na tragu takvog odnosa je i naslov magazina „Express“ od 7. srpnja 2023. „Povijesna ekskluziva o najpoznatijim hrvatskim urotnicima. Erotoman i šminker pod sjekirom Habsburga. Tamničari su se bojali Zrinskog. Frankopan je u zatvoru pisao pornografske pjesme. Senzacionalna otkrića profesora Sveučilišta Yale Mirjana Damaške u njegovoj knjizi.“

Naravno, radi se o poznatoj Zrinsko-frankopanskoj uroti iz 1671. pri čemu se jedno opće mjesto iz svakog školskog programa učenja povijesti u Hrvatskoj miješa s nasiljem, seksom, tajnovitošću i to sve pod okriljem jednog od najvažnijih svjetskih sveučilišta.

Od obećane krvi, bluda i misterije čitatelj neće dobiti ništa. Usprkos tome iza bombastičnog naslova krije se dobar članak, zanimljiv intervju s jednim od najvažnijih hrvatskih pravnih stručnjaka Mirjanom Damaškom koji je doista vrijedan čitateljske pozornosti.

Ipak, tema ovog posta nije Damaška nego barokna seksualnost o kojoj ovaj stručnjak od svjetskog ugleda govori malo ili ništa.

Konzervativni dio društva i kulture nastoje nas uvjeriti kako je nekad davno postojalo razdoblje kada je ljudska zajednica bila uzor spolne suzdržljivosti i čednosti. Čini se kako su ljudi ipak bili skloni bludu jednako danas kao i jučer. Za to su postojali i neki praktični razlozi. Širom Hrvatima naseljenim područjima bio je raširen običaj „probnog braka“. U njemu su spolni odnosi imali ključnu ulogu jer je njegova svrha bila utvrđivanje spolne, produktivne sposobnosti partnera. U zajednicama koje su se temeljile na radu što je moguće većeg broja ljudskih ruku sposobnost začinjanja i rađanje ljudskih bića bilo je od ključne važnosti.

Vratimo se ipak seksualnosti elita, točnije njihovoj baroknoj seksualnosti. To da je Fran Krsto Frankopan pisao erotsku poeziju u tamnici pred smaknuće odavno je poznato. Frankopanove „Zganke za vrime skratiti“ i „Gartlic za čas kratit“ dobro su istražene i predstavljene. Konačno autor posta ih je digitalizirao i možete ih pročitati „skidanjem“ s ovog bloga. Posebno su duhovite Frankopanove erotske zagonetke poput:

„Draga, raširi, med golo primi,
kaj je bilo moje, bit če sada tvoje.“

Rješenje nije ono što mislite nego „igra na prstenac“, viteška igra slična alci koja se danas uprizoruje u Barbanu u Istri.

Vašar hrvatske, barokne spolnosti ne staje na Franju Krstu Frankopanu. „Annuae ili povijest od uključivo 1748. godine i sljedećih (do 1767) na znanje potomstvu“ zagrebačkog kanonika Adama Baltazara Krčelića puni su podataka o spolnim nestašlucima onodobne hrvatske elite. Po Krčeliću njihov je svijet područje požude i pohlepe.

U doba kasnog baroka uzdržavanje ljubavnica „metresa“ za uglednog hrvatskog muškarca u drugoj polovici 18. st. bila je gotovo društvena obveza. O tome svjedoči grof Adam Oršić u svojim „Memoarima“. Pa tako kaže: „Izdatci na metrese takodjer nijesu neznatni… Lijepe djevojke imaju vrelo prihoda, a ljubavnik mora snositi troškove luksusa, za što biva vjerno nagrađen.“ Dakle, sponzoruše u Hrvata imaju dugu tradiciju.

Među plemstvom krajem 18. st. postojao je i „običaj“ zamjene žena, gotovo kao RTL reality. Smatralo se prihvatljivim da plemići uzajamno „probaju“ tuđe supruge. Ako bi se i što „dogodilo“, vrijedilo je pravilo kako je „tvoje sve ono što padne u tvoj vrt“. Nije bio osobiti problem u tome ako je susjed otac djeteta. Ono što je bilo važno bilo je da je otac „plemeniti“.

Svijet barokne spolnosti puno je šareniji, raznolikiji, sočniji od ovih nekoliko primjera. Doista je vrijedan pozornosti, no i ako želimo senzaciju bilo bi dobro da ponešto i znamo o onome o čemu pišemo.