Kako bi nešto postojalo mora biti imenovano. Čini se kako ni pojedinci, ni ljudske zajednice ne mogu ili ne žele nešto pojmiti bez odgovarajuće etikete. Naš svijet svodi se na ogromni katalog, beskrajan inventurni popis. Sve ono što nije katalogizirano, obilježeno, imenovano kao da ne postoji. Dio tog pogleda na svijet kao na veliki kataloški ormar je i imenovanje ulica.

Skup objekata, cesta, prolaza, pločnika, krpica trave i ostalog zelenila dobiva svoj poseban, zajednički identitet tek kada se imenuje. Kada dobije naziv, ime postaje ulica, trg, park ili nešto slično. Ta imena obično se vezuju za nekoga ili nešto što bi manjoj ili većoj ljudskoj zajednici moglo biti važno. Iz te sfere moguće ili stvarne važnosti dolaze i nazivi ulica i trgova u zagrebačkom naselju Zapruđe. Njihova je važnost u činjenici da nose nazive osoba mahom hrvatskog podrijetla, koje su se nekad davno iselile iz Hrvatske, a u zemlji doseljenja stekle su veći ili manji društveni ugled.

Tako i jedan prilaz, jedini dio Zapruđa s neboderima, nosi naziv po Ivanu (Juanu) Vučetiću (1858. – 1925.), Hvaraninu koji se iselio u Argentinu. Tu se proslavio utemeljenjem daktiloskopije, znanstvene discipline koja putem linija na jagodicama prstiju omogućava utvrđivanje identiteta osobe. Danas se daktiloskopija koristi više nego ikad. U mnogim slučajevima bez Vučetićeva dostignuća ne možete ni pristupiti podacima u mobitelu.

Dakle, Vučetić je dio identiteta Zapruđa i tog djelića Zagreba. Usprkos tome samo prezime, prilično često u nas, malo znači kako stanovnicima tog područja, a još manje onima koji tu ne stanuju. Postavljanje biste s likom važnog izumitelja ne bi puno promijenilo na stvari. Na našeg važnog iseljenika trebalo bi upozoravati njegovo danas tako važno otkriće. Pješačke površine mogli bi tako preoblikovati da podsjećaju na obrise otisaka prsta. Izumitelj se tako predstavlja, a kvartu daje osobnost, kroz ono što je kod Vučetića zaista bitno – njegov civilizacijski doprinos. U tome nisam osobito izvoran. Još je moja kolegica iz Hrvatske matice iseljenika Ljerka Galic, radeći izložbu o Vučetiću, navedenog nije predstavila kroz njegov lik, nego krzo njegovo dostignuće – otisak.

Možda bi tako mogli u konturama otiska prsta urediti površinu dječjeg igrališta u Vučetićevom prilazu. Dovitljivost starog iseljenika bila bi evocirana na jednostavan, razumljiv i dovitljiv način, a Zpruđe bidobilo oznaku koja bi dodatno istaknula posebnost ovog novozagrebačkog naselja.