Kao jednu od svojih prvih inicijativa novi predsjednik SDP-a grada Zagreba Viktor Gotovac najavio je vraćanje Trga maršala Tita. Njegovo upozorenje kako je do promijene imena današnjeg Trga Republike Hrvatske došlo zbog pritiska neprimjernog političkoj borbi (koja inače trpi svašta), pri tome je posve na mjestu.

Iza priče o promjeni imena Trga maršala Tita ne stoji toliko problematičnost osobe Josipa Broza koliko nastojanje da se relativiziraju rezultati Drugog svjetskog rata i uloga pojedinih činitelja u njima. Jeftine priče o tome kako je „Tito bio diktator”, ne drže vodu. Glavni trg grada Zagreba imenovan je po jednom diktatoru, a to je bio ban Jelačić. Hrvatski mu je sabor u lipnju 1848. izglasao diktatorske ovlasti, a sam se Jelačić potpisivao kao „ban i diktator”. Grad Budimpešta je prije desetak godina oduzeo Jelačiću naslov „počasnog građanina” stavivši ga u isti koš sa Staljinom. Ponoviti ću samo toliko puta ponavljanu činjenicu kako svaku društveno zaslužnu osobu treba promatrati u povijesnom okviru u kojem se oblikovala i djelovala. To vrijedi kako za Jelačića tako i za Tita. Iz te perspektive vraćanje imena Trg maršala Tita današnjem Trgu Republike Hrvatske čini se opravdanim, ali…

Imenovanje trga oblikovanog ispred Hrvatskog narodnog kazališta po osobi koja vlada Hrvatskom ima određenu tradiciju. Tako je trg bio imenovan 1927. po kralju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandru Karađorđeviću. Nisam siguran kako je taj predložak nešto što bi se trebalo slijediti. Oblikovanje trga uglavnom pripada jednom drugom prostoru i vremenu, kraja 19. i početka 20. st. s kojim Tito ima tanašne veze.

Smatram kako bi se javna površina imenovana po Josipu Brozu Titu trebala biti u onom dijelu grada na kojeg su oblikovanje Tito i njegovo doba odlučno utjecali. Novi Zagreb je za to uzoran primjer. Na stranu navodna, legendarna zavjera Tita i tadašnjeg gradonačelnika Zagreba Većeslava Holjevca iz 50-tih godina 20. st., da se mimo znanja beogradskih vlasti i bez njihove dozvole Zagrebački velesajam i razvoj grada prenesu na područje južno od rijeke Save. Novi Zagreb je čedo pogleda na svijet i procesa ubrzane modernizacije tijekom Titova razdoblja hrvatske povijesti. Stambene zgrade smještene među parkovima, široke prometnice, samodovoljna naselja u kojima su građani trebali ostvarivati većinu svojih potreba dio su jednog pogleda na svijet i društvo. U tom smislu je Novi Zagreb idealna lokacija.

Javna površina namijenjen Titu trebala bi biti razmjerno velika, prometna i pri tome ne stvarati građanima dodatne probleme poput promjene isprava zbog promjene adrese. Padaju mi napamet velike zelene površine među trakama Avenije Većeslava Holjevca južno od mosta Slobode. Njih bi trebalo samo izdvojiti kao posebne katastarske čestice kako se ne bi zadiralo u samu aveniju velikog zagrebačkog gradonačelnika. Na jednom prostoru bi imali nazive koje komemoriraju hrvatsku antifašističku tradiciju poput navedenog mosta, Avenije Većeslava Holjevca i Obala 8. svibnja 1945. i Ivana Supeka. Kada razmišljam o površini imenovanoj po Titu prvo mi padaju na pamet velike zelene površine sjeverno i južno od raskršća Avenije Većeslava Holjevca i Avenije Dubrovnik.

Imenovati dvije manje više puste površine po Titu nije ništa naročito. Imenovanje neke javne površine trebalo bi značiti davanje istoj neke nove kvalitete. Ta nova kvaliteta mogla bi biti spomenik, spomenik Titu ali ne bilo kakav spomenik. 1986. na natječaju grada Zagreba za spomenik Josipu Brozu pobijedio je prijedlog velikog kipara Vojina Bakića. Spomenik visok 36 metara trebao je biti dovršen do stote godišnjice Titova rođenja 1992. Veliki projekt nije ostvaren zbog sloma socijalističkog poretka i u Hrvatskoj 1990.

Vrijednost Bakićeve skulpture nije samo u tome što je ova posvećena Titu. Ona je u prvom redu odlična skulptura i kao takva izazvala je veliku pozornost na Bakićevoj retrospektivi u Muzeju suvremene umjetnosti. U osnovi slobodno razlistani slavoluk, skulptura je kao stvorena da bude oznaka ulaska u grad i bila bi primjerena upravo prostoru na navedenom raskršću. Sigurno bi postala znak po kojem bi se Zagreb prepoznavao širom svijeta kao moderni kontrapunkt katedrali u daljini. Tu postoji problem već postavljene Silađinove piramide posvećene 900-to godišnjici zagrebačke biskupije ali bi se ova mogla pomaknuti ili čak uklopiti u projekt.

Bakićev spomenik Titu je apstraktan, simboličan. Sjećam se kada je na natječaju pobijedio njegov prijedlog pobunili su se partizanski veterani Drugog svjetskog rata (famozni SUBNOR) jer kakav je to spomenik Titu bez prepoznatljivog Titova lika. Bakić je na to dodao razmjerno malu figuru pokojnog predsjednika u podnožje spomenika. Bakićevo prvotno shvaćanje Tita je zapravo bilo ispravno. Tito je simbol, a ne stvarna osoba koja je gledala vesterne u privatnom kinu, nosila odjela od sirove svile i progonila političke protivnike. Tito je simbol borbe protiv najveće opasnosti ljudskoj vrsti u 20. st. – fašizma. To je zapravo spomenik onima koji su prkoseći nacistima i sličnima umirali s Titovim imenom na usnama. Na toj borbi se temelji moderni svjetski poredak i razmjerno blagostanje u kome živimo.

Podizanje Bakićeva Titova spomenika na ovom prostoru mogao bi biti znak početka urbane obnove Novog Zagreba (koji više nije baš tako nov). Potom bi mogla uslijediti inkorporacija istočnog dijela Velesajma i njegovih vrijednih paviljona u tijelo grada i sl. Titov spomenik kao znak novog buđenja grada u 21. stoljeću? Zašto ne?