Većina ljudi „propagandu“ doživljava kao prilično moderan oblik manipulacije i prodavanja magle. Njezini pipci vežu se za novine, radio, televiziju… Danas se ova uvukla i u tzv. kontekstualni marketing web portala i postova društvenih mreža, iskačući svako malo na zaslonima računala poput nervoznih svizaca iz blatnih rupa. Želja da se utječe na pogled na svijet pojedinaca i ljudskih skupina slikama, riječima i zvukovima u svrhu neke vrste nadzora i upravljanja društvom, drevna je težnja društvenih elita ili onih koji bi to željeli postati.

Posebno je jaka veza propagande i umjetnosti. U drevnom Egiptu divovski kipovi i monumentalne građevine prvenstveno su služili promoviranju nadziratelja gospodarskih, kulturnih i političkih tokova. U umjetnička djela pretvorilo ih je tek divljenje Napoleonovih znanstvenika na samom kraju 18. st. Ipak, o modernoj propagandi možemo govoriti tek s pojavom tiska u 15. st. Uz divot knjige antičkih pisaca i kršćanskih teologa u daleko većoj mjeri tiskali su se leci i brošure namijenjeni široj publici. Jeftine se tiskovine nastoje ujarmiti u korist ovog ili onog političkog ili vjerskog nazora.

U oblikovanju suvremene propagande veliku važnost imala je renesansna umjetnost. Jacob Burckhard, švicarski povjesničar umjetnosti, začetnik naše opčinjenosti renesansom, ne gleda na umjetnost srednjeg vijeka s prezirom. Dapače, umjetnost renesanse vidi kao posljedicu neuspjeha europskog građanstva u poimanju simbolike srednjovjekovnog svijeta i time formalne jednostavnosti srednjovjekovne umjetnosti. Građaninu, kako bi razumio sliku, ova mora predstavljati događaje, ljude i predmete kako se odražavaju u njegovu oku. Time umjetnost postaje tehnički zahtjevnija ali i pristupačnija najširim društvenim slojevima, dakle idealno sredstvo propagande.

Nepresušni izvor propagande kako danas tako i u prošlosti bila je država, njezine institucije kao i različite paradržavne organizacije. Moderna propaganda postepeno se oblikuje u Hrvatskoj vezano za neprestane sukobe s Turcima. Propaganda je neophodna kako bi se mobiliziralo cjelokupno društvo u svrhu zaustavljanja navale s istoka i kako bi se staroj feudalnoj eliti dalo novo samopouzdanje.

Kako bi protuturska propaganda bila djelotvorna bilo je neophodno stvoriti počovječene simbole otpora – junake. Ovi su trebali biti kulturna žarišta oko kojih bi se javnost emocionalno okupljala. Dio te rane i pomno organizirane propagande bili su i Nikola Šubić Zrinski Sigetski (1508. – 1566.) i ban Toma Bakač Erdödy (1558. – 1624.).

Nikola (Šubić) Zrinski, nekadašnji hrvatski ban poginuo je braneći utvrdu Siget 1566. od vojske turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog. Daleko nadmoćnijoj turskoj sili Zrinski je, u svojoj tvrđavi okruženoj močvarama, pružao odlučan otpor punih mjesec dana. Bitka je završila jurišom Zrinskog i ostatka njegove posade iz njihove zadnje branjene kule. Tom prilikom je sigetski kapetan poginuo. Njegovu glavu Turci su dali odsjeći i poslati suverenu palog vojskovođe – Habsburgovcu, caru Maksimilijanu II.

Mrtvi Zrinski mogao je habsburškoj ratnoj propagandi vrijediti više od živog zapovjednika izoliranog garnizona na jugoistoku današnje Mađarske. Zrinski je mogao postati junak, glavni glumac priče koja okuplja društvo – dio mita. Osoba koja se do zadnjeg daha opirala Turcima braneći svoga vladara u Beču, kojem je Sulejmanova vojska stremila, bio je idealan lik državne propagande.

Posječeni Zrinski, kako bi postao propagandni znak, morao je biti idealiziran. Juraj Zrinski, Nikolin sin, naručio je od dvorskog slikara Flamanca  Adrieana van Conflansa niz slika u spomen oca heroja koje su trebale biti dio nadgrobnog spomenika glavi Nikole Sigetskog u mauzoleju Zrinskih u pavlinskom samostanu u Šenkovcu kod Čakovca. Ne znamo koja je bila sudbina slika flamanskog slikara, no sačuvala se kopija slike odsječene glave velikog junaka protuturskih ratova. To je lik Zrinskog kakav su dvor i obitelj željeli da se zapamti.

Glava je okružena lovorovim vijencem koji je istovremeno znak vojničke slave i kršćanskog mučeništva. Izvor svjetlosti na slici je sama glava koja predstavlja ideal po uskrsnuću preobraženog tijela. Premda se na glavi vide znaci traume (poput rane od metka) ona je smirena, uronjena u vječnost i blaženstvo. Tako je odsječeni dio tijela predočen kao primjer blaženstva i vječne slave obećane svima onima koji se bore protiv otomanske navale i na dobrobit kršćanstva i Habsburgovaca. Glava Zrinskog dio je cijele galerije odsječenih glava kršćanskih mučenika počevši s prikazima odrubljene glave Ivana Krstitelja. Primjer idealizirane glave mučenika prisutna je i u ikonografiji modernih ideologija i propagande. Dovoljno se samo sjetiti mega popularnog lika argentinskog revolucionara Che Guevare, koga su ubile trupe bolivijske junte, koja također isijava svjetlošću i obećanjem kako žrtva za revoluciju nije uzaludna.

Zrinski svojom borbom protiv Turaka prelazi okvir običnog ljudskog stvorenja i iz materijalnog svijeta iskoračuje u svijet s onu stranu osjetila, prostor bezvremene slave, vječnosti napučene anđelima, svecima i konačno samim Kristom. Taj proces prikazuju slike apoteoze, „pobožanstveljenja“ neke osobe. Postoje, u hrvatskom slučaju, barem dvije slike koje prikazuju prijelaz konkretne osobe u simbol, s one strane materijalnog. To su apoteoze Nikole Šubića Zrinskog i bana Tome Bakača Erdödya, pobjednika nad Turcima kod Siska 1593., ideološki ključnih junaka hrvatske, kasnorenesansne galerije protuturskog mita.

Kompozicijski obje apoteoze su slične. Na dvije strane slike smješteni su na suprotstavljenim krajevima raspeti Krist i naši junaci koji se s Bogom nalaze u tihom molitvenom razgovoru, „konverzaciji“. U pozadini se vidi ili barem nazire bojište u dimu i plamenu. Na obje slike je zanimljiv motiv šišaka, izdužene, šiljaste kacige preuzete, kao i veći dio vojne opreme kršćana uz granicu s osmanskim imperijem, od Turaka. U oba slučaja one su glavni znak vojničkog angažmana naših junaka, pri čemu kacigu mrtvog Zrinskog nosi anđeo, a živog Erdödya jedan od njegovih zapovjednika.

Poruka ovih slika je jasna. Njihovi junaci su osobe koje su u svoj punoći prihvatile javno proglašene vrijednosti hrvatskog društva druge polovice 16. i početka 17. st. – odanost kršćanstvu, hrabrost, spremnost na žrtvu i odanost vladaru. Nagrada za to je slava, kako ona među suvremenicima i njihovim potomcima tako i ona s one strane materijalne stvarnosti u raju, kraljevstvu Božjem. Slike nam tiho govore: „Možemo li tražiti išta više?“.