Sve brža transportna sredstva čini svijet manjim, a ljude međusobno bližima. Kada govorimo o tehnološkim rješenjima koja su tome doprinijela spominjemo lokomotive, automobile, avione… Nekad davno transport je napredovao u suradnji s prirodom, točnije životinjskim svijetom. Mnoge životinjske vrste olakšavale su prijevoz ljudi i roba poput goveda, deva, ljama i sl. Usprkos tome, rijetko ćemo ove vezati za brzinu i ushit vezan s njome. U davnini je samo jedna životinja činila čovjeka doista hitrim – to je bio konj.

Prvo kola pogonjena ovim sisavcima, a potom kao jahaće životinje, konji su učinili brzinu dijelom ljudskog iskustva, a tisuće kilometara razmjerno lako savladivima. Premda pas drži prvenstvo u suradnji ljudi i životinja, odnos konja i čovjeka je nešto posebno. Konj se doživljavao kao produžetak ljudskog tijela, gotovo ravnopravan čovjekov partner, suradnik vrijedan spomena, drug dostojan imena.

Svjetski moćnici stoljećima su nastojali biti slikovno zapamćeni kao ljudi na konjima. Pri tome konj obično zauzima veći dio slike, a njegova moćna pojava privlači pozornost promatrača snažnije nego lik jahača. Vladar, car, vojskovođa moćan je ne sam po sebi, nego i po svom četveronožnom prijatelju. Zato nije čudno kada se konji, poput osoba, spominju imenima u povijesnim ispravama i kronikama.

Među osobito slavnim konjima nalazi se konj Aleksandra Velikog – Bucephalus. Začeci društvenog ugleda mladog Aleksandra vezani su za ovog konja. Bucephalus je vrijedio za neukrotivo stvorenje dok ga makedonski princ nije pripitomio. Budući osvajač je primijetio kako se moćni ždrijebac zapravo boji vlastite sjene. Aleksandar je Bucephalusa lako uzjahao pazeći da konj ne vidi svoj tamni odraz na tlu. Aleksandar i Bucephalus postali su nerazdvojni. Kada je plemenita životinja uginula na pohodu u Indiji, Aleksandar je imenovao jedan grad na području današnjeg Pakistana (Bucephala) po konju koji ga je tako dugo i neumorno nosio. Bucephala je bila stoljećima važno trgovačko i kulturno središte.

Ugledni svjetski muzeji puni su slika ljudi na konjima. Među njima ipak se jedna ističe. Radi se o slici u kojoj je konj definitivno „ukrao” glavnu ulogu ljudskom liku. Jacques-Louis David početkom 19. st. stvorio je sliku „Napoleon prelazi Alpe”. Slika nastoji istaknuti neumoljivu snagu revolucionarnih osvajanja. Tu nepobjedivu silu ne utjelovljuje toliko sam Napoleon koliko njegov čuveni konj Marengo. Taj plemeniti arapski pastuh u Napoleonovim bitkama bio je višestruko ranjavan. Prelazio je u galopu nezamislive udaljenosti. Preživio je i strahote povlačenja iz Rusije 1812. da bi 1815. bio zarobljen kod Waterlooa.

Hrvatska povijest također poznaje konje koji su suvremenicima bili imenom poznati. Kao dio pomirbenog dogovora između grada Trogira i bana Mladena II. 1316. građani ovog dalmatinskog grad poklanjaju banu konja sa sedlom i uzdama. U ispravi se spominje i ime konja – Leard. Očigledno je konj Leard bio poznat široj javnosti kada se navodi vlastitim imenom. Svi su znali za Learda?

Kada na glavnom zagrebačkom trgu promatramo kip bana Jelačića Antona Dominika Fernkorna zar nije u toj velikoj skulpturi dojmljiviji konj od bana? Konačno stari Zagrepčani su se sastajali „pod konjem”, a ne pod banom. Više osobnosti ima u liku konja nego u Jelačićevoj uštogljenoj pozi. Radi se ponovo o konju s osobnošću. To je čuveni Emir koga je Jelačić dobio na poklon od bihaćkog bega Mahmuda Bašića. Dok je Jelačić već bio mrtav Emir je 1866. još mogao pozirati Fernkornu.