Događaji u hrvatskom društvu izazivaju sablazan istih ljudi koji to društvo čine. Svi se zgražamo nad kriminalom, korupcijom, prevarama sve dok nismo s njima posredno ili neposredno povezani. Tada nalazimo različita opravdanja zašto laž nije laž, a lopovluk, lopovluk.

To nije ništa novo. Takvo licemjerje je bilo široko rasprostranjeno još u doba Antike. Platon ga je posebno nalazio u javnom životu demokratske Atene. O tome govori u svom djelu “Država”. U raspravi Sokrata s njegovim sugovornicima pojavljuje se i teza kako u pravilu nepravednici prolaze bolje od pravednika. Jedan od sugovornika Glaukon tvrdi kako bi i kada bi se pojavio zaista pravedan čovjek, on bio mučen, okovan, oslijepljen i konačno nabijen na kolac ili razapet.

Kasnije su kršćani u ovim Platonovim riječima vidjeli najavu Isusove pojave, muke i smrti. Ono što je bitno jest teza kako društvo zapravo ne podnosi poštene i pravedne. Kako onda je puno priče o pravdi i poštenju?

Ono što ljudska zajednica želi su osobe koje se prave poštenima, a koje u stvarnosti mogu biti pokvareni koliko hoće. To objašnjava puno toga u hrvatskom javnom životu. Tako građani biraju na izborima one koje pričaju o pravdi, a duboko su nepravedni.

Ono što građani žele nije pravednost nego predstava pravednosti, jer su sami duboko u sebi truli premda znaju da takvi ne bi smjeli biti. Prošlost, sadašnjost i budućnost je na političkim iluzionistima.