Umjetnost bi trebala, ili bi barem mogla, imati ulogu duševne higijene. Kao što peremo ruke, tuširamo se, peremo odjeću trebali bi uživati i kulturu. Takve poglede iznio je još veliki grčki filozof Aristotel. Aristotel je tvrdio kako je svrha umjetnosti „pročišćenje“ osjećaja promatrača, slušatelja umjetničkog djela – tzv. katarza. Pojavom kršćanstva ta „higijenska“ uloga kulture još je više izražena. Težnja za unutrašnjim čišćenjem, preispitivanjem, okajanjem onog što smo loše činili rezultiralo je doslovno milijunima umjetničkih dijela.

U tom svom nastojanju za promicanjem duševne higijene stvorena su djela različite kakvoće i trajnosti djelovanja. Vremenom mnoga od njih su izgubila svoju katarzičnu vrijednost, a neka kao da vrijeme nije ni dotaklo. Dapače, dobila su kroz stoljeća neke obrise koje prije nisu bili vidljivi. Jedno od takvih dijela su i freske Giotta (Giotto di Bondone) u Cappella degli Scrovegni u Padovi.

Giottov “Posljednji sud” u kapeli Scrovegni

Za zapadnu umjetnost tako važno djelo nastalo je početkom 14. st. i doslovno je rezultat pokušaja da se ime jedne obitelji „pročisti“. Obitelj Scrovegni iz Padove bila je jedna od najbogatijih u Italiji. Enormno bogatstvo stekla je posudbama novca uz ekstremno visoke kamate. Po tom je osobito bio poznat Reginaldo degli Scrovegni. Zbog toga je Dante ovog srednjovjekovnog bogataša u svom djelu „Božanska komedija“ smjestio u sedmi krug pakla. Tamo su Reginaldo i njemu slični bili osuđeni na vječni boravak u užarenoj pustinji po kojoj je padala plamena kiša.

Reginaldov sin Enrico odlučio je ako ne iskupiti obiteljsko ime, onda barem napraviti dobar „public relation“ potez. Unajmio je najboljeg slikara svoga vremena i utemeljitelja modernog europskog slikarstva Giotta za izradu veličanstvenog niza fresaka u obiteljskoj kapeli. Tako je nastalo jedno od najvažnijih slikarskih djela zapadne civilizacije. Istovremeno žive i produhovljene slike koje prikazuju prizore iz Kristova života i Posljednji sud ostavljale su suvremenike bez daha. Ljudi su poslije susreta s Giottovim slikama trebali iz kapele izlaziti bolji, pročišćeni.

Nedavno obnovljene freske u kapeli Scrovegni dostupne su suvremenim posjetiteljima samo pod posebnim uvjetima. Kako bi se održavala potrebna atmosfera i temperatura za optimalno održavanje fresaka, unutrašnjost kapele može istovremeno posjetiti najviše trideset osoba. Pri tome mogu se zadržati maksimalno trideset minuta. Poslije posjeta skupine slijedi „odmor“ za kapelu od 15 minuta poslije kojeg u kapelu može stupiti nova skupina znatiželjnika. Cijeli postupak pomalo podsjeća na ulazak i izlazak iz zrakoplova samo što u slučaju kapele Scrovegni putujete u srednji vijek. Čini se da je u doba preobilja turista ovo budućnost i drugih povijesnih znamenitosti. Procedura se ipak isplati jer je doživljaj jedinstven i, barem za pisca ovih redaka, pročišćujući.

Hrvati imaju puno Reginalda degli Scrovenia, no da li se tu i tamo pronađe i koji Enrico?

„Kajanje“ Enrica degli Scrovegnia ipak je imalo svoje jasno ograničenje. Jedan od bitnih slikovnih prikaza je i onaj različitih ljudskih grijeha. Tako su prikazani ludost, nepostojanost, bijes, nepravda, nevjera, zavist i očajanje. Pohlepe, na kojoj je obitelj sagradila svoju moć, nigdje.