Postoji li život poslije smrti? Pitanje je koje izaziva prijepore i dvojbe stoljećima, ako ne i tisućljećima. Postoji jedna sfera društvenog života u kojoj se to potvrđuje kao nedvojbena istina. Radi se o politici, hrvatskoj politici. Posljednjih tjedana jedna od središnjih osobnosti hrvatskog političkog života je lik koji je svoju zemaljsko postojanje prekinuo prije više od 37 godina. Usprkos tome vrlo je politički živahan. Radi se naravno o Josipu Brozu Titu.

Prije šest godina ismijavao sam Tomislava Karamarka zbog oživljavanja Tita u kampanji za parlamentarne izbore 2011. Smatrao sam kako takav pristup politici, temeljen na buđenju leševa, nema budućnosti. Kako sam bio u krivu. Šest godina kasnije on gotovo dominira hrvatskim političkim prostorom i da – na njemu se dobivaju mandati.

Tu fasciniranost davno umrlim osobama ne dijeli samo krajnja desnica – Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih. Čini se da u političkom CSI-u davno mrtvih slučajeva svoju budućnost vidi i hrvatska ljevica – točnije SDP. O, kako su se esdepeovski glavari uskokodakali oko namjere Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova Skupštine Grada Zagreba, kojem se na čelu nalazi Zlatko Hasanbegović, da promijeni naziv Trga maršala Tita! Koliko je tu samo pravednog bijesa, koliko je tu zgražanje, koliko je tu snebivanja…

Na žalost tu se prelazi i granica dobrog ukusa pa i nečega, ako to uopće postoji, što bi mogli nazvati politički dozvoljenim. Aluzije na islamsku vjersku i kulturnu pozadinu Zlatka Hasanbegovića i time dodvoravanje najnižim instinktima biračkog tijela ( u stilu: „Ne bu meni neki muslić određival kak se budu zvale ulice u Zagrebu.“) nisu dozvoljene nikome, a posebno ne političarima koji bi željeli da se predstave kao „lijevi“.

Veliki dio SDP-ovaca smatra kako im je Hasanbegović uklanjanjem naziva Trga maršala Tita bacio konopac spasa, temu oko koje će moći okupljati nezadovoljnike vlašću HDZ, a u nedostatku bili kakve suvisle oporbene politike. Današnji vrh SDP zapravo očekuje da davno umrli Josip Brzo Tito obavi posao za njih. Jedan moj prijatelj je ustvrdio kako je Josip Broz Tito novi vođa oporbe u Hrvatskoj. Nije daleko od istine.

Kada sam obavljao dužnost predsjednika istog odbora kojem sada predsjedava Zlatko Hasanbegović nikada nisam dozvoljavao da se naziv Trga maršala Tita koristi, preko leđa „mog“ odbora, u političkim kampanjama. O tome sam se, kao i navedeni odbor, odbijao izjašnjavati u vremenima kada političko nadmetanje postaje osobito oštro, posebno uzburkano. Kada prođu izbori i strasti se smire Odbor bi jednoglasno odbio preimenovanje Trga maršala Tita. Da se razumijemo, preimenovanje Trga maršala Tita je ozbiljno sranje i zadiranje u dušu identiteta grada i nacije. Usprkos tome ono ne može i ne smije biti osnova ničije politike. Cilj ljevice, što je bio i Tuđmanov cilj, trebao bi biti Tito ako ne prihvatljiv za sve, onda za veliku većinu građana, bez obzira na političku opciju. U suprotnom nismo ništa boljo od dinamičnog dua Zlatko i Bruna.

Kad Rajko Ostojić kaže da će SDP vratiti Titu trg kada se vrati na vlast, to je isto kao da je rekao da se Titu neće nikada više vratiti trg. Zagrebačkom vodstvu SDP-a bilo bi pametnije da o Trgu maršala Tita šuti. Zlatko Hasanbegović je samo inicijator promjene imena. Oni koji su mu to omogućili su Davor Bernardić i Rajko Ostojić učinivši politiku zagrebačkog SDP-a neprepoznatljivom, a sve začinivši katastrofalnim kadrovskim rješenjima koja boljim poznavateljima SDP-a u Zagrebu zvuče kao loš vic. Težak poraz zagrebačkog SDP-a na lokalnim izborima odlučio je sudbinu spornog trga, a ne Milan Bandić i Zlatko Hasanbegović.

Moralno siromašan i intelektualno ubog zagrebački SDP ne može parirati Zlatku Hasanbegoviću. On će ih progutati, ispljunuti i potom pitati da li ih ima još.