Površnom promatraču povijest izgleda kao niz događaja. U nekoliko godina, mjeseci, dana pa i sati, minuta, sekundi društvo se bitno promijeni. U stvarnosti, ispod tih na izgled naglih skokova, teku procesi koji poslije godina, stoljeća pa i tisućljeća razmjerno sporog djelovanja u nekom trenutku, naglo izbijaju na površinu. Dakle, povijest su samo na izgled brzi preokreti. U pravilu svakom skoku prethodi dugo i sporo hodanje, pa i puzanje.

Zagi

Jedan takav svemjenjajući skok u povijesti Zagreba bila je „Univerzijada“ 1987. „Univerzijada“ je u svjetskim razmjerima minoran sportski događaj, sportsko natjecanje studenata iz cijelog svijeta, ostatak vremena kada se vrhunski sport doživljavao kao razbibriga umnih glava, a ne kao naporna i potencijalno unosna profesija.

Te 1987. maturirao sam i upisao fakultet. Zbog „Univerzijade“ nastava nam je trajala mjesec dana kraće, no usprkos tome završio sam četvrti razred s odličnim i maturirao s istom odlikom kod strašnog profesora Opačića. To s jedne strane govori koliko sam bio bistar dečko, a s druge koliko je tadašnji Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi u Križanićevoj ulici bio nezahtjevna škola. Škola nam je završila ranije zbog potrebe za tisućama volontera koji bi se uključili u organizaciju velike sportske manifestacije. Ja sam pak bio alternativni roker, Hrvat i katolik i nije mi bilo ni na kraj pameti da sudjelujem u bilo kakvom događanju iza kojeg stoji komunistički režim, osim ako baš moram, a to je značilo da sam kupio nekoliko „ciglica“ za dvoranu Cibone. Ja koji sam išao redovito u „Jabuku“, „Lap“, „Kulušić“ kao i na zadušnice Stepincu nisam htio imati bilo kakve veze s nečim što sam doživljavao kao još jedno komunističko preseravanje i besmisleno trošenje love koje zapravo nije bilo. Fino, uhvatio sam se knjige položivši potom prijemni na studiju povijest samo s jednim bodom manje od maksimuma. Taj sam bod izgubio jer nisam znao u kojoj šumi kod Samobora je osnovana Komunistička partija Hrvatske. Radi se naravno o šumi i izletištu Anin dol, ali jebiga…

Znak „Univerzijade“ posebno je postao predmet zajebancije. Naravno, znak ove sportske manifestacije nije moglo biti veliko „U“, pa da se poslije više od četrdeset godina ovaj vije nad Zagrebom. Rješenje za znak ovog sportskog događaja  nađeno je u slovu „Y“, prvom slovu engleske riječi „youth“. Kako je „Y“ gotovo identičan kao i ćirilično slovo „u“ komentiralo se kako su organizatori baš blesavi kada ne kuže da većina ljudi ipak čita ćirilicu.

Nije da nisam primijetio kako se Zagreb, u samo dvije godine, brzo i temeljito mijenja. Silna sportska borilišta ostavljala su me hladnim, no bilo mi je drago gledati nove, šarene fasade u gradskoj jezgri i razgledavati novootvoreni muzej „Mimara“, „Eurokaz“ i sl. Kako se Univerzijada približavala počeo sam shvaćati kao se nije promijenio samo grad nego i njegovi stanovnici. Do te 1987. Zagreb ljeti nije bio grad živih, gotovo mediteranskih ulica, a sada naglo svi su bili vani, nešto se događalo, a birtije i trgovine radile su puno dulje nego prije. Sve je iznenada postalo uredno. Grad papirića, odbačenih kutija za cigarete i najlonskih vrećica kao čarolijom postao je čist i takvim je, manje više, ostao do danas. O.K. neku ulogu u tome je imala i državna represija. Tako je tipa koji je na „Splavnici“ pokušao zašarati sprejom novu fasadu milicija odvela u svoje središte u Petrinjskoj ulici. Tada je, tvrdi urbana legenda, nastradao. Nije bio osuđen na dugogodišnju robiju. Nije čak bio ni procesuiran. Neki milicioner Mile skinuo ga je do gola i potom išarao sprejem kojim je nesuđeni grafiter pokušao nagrditi fasadu. Pa se ti sada tuži materi. Poslije toga nitko se nije usudio ni pomisliti na pisanje grafita. Da u toj priči možda ima i neke istine svjedočio je, sve do nedavno, kratak trag napravljen automobilskim sprejom na fasadi zgrade na spomenutoj Splavnici.

Vrijeme neposredno prije i za vrijeme „Univerzijade“ izgledalo mi je kao neki dugi, dugi blagdan. Od sportskih manifestacija jedina koju sam posjetio bilo je – mačevanje. Nemam pojma kako sam se tamo našao. Uglavnom floret mi je bio strašno dosadan i dvoranu sam napustio poslije samo dvadesetak minuta. Ipak, bolje da se ja vratim temi…

Da li je „Univerzijada“ u Zagrebu bila čudo? Smatram kako se zapravo radi o spektakularnom završetku pretvaranja Zagreba u razmjerno veliku, urbanu metropolu. Poslije završetka Drugog svjetskog rata pa sve do početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća Zagreb je, progutavši stotine tisuća ljudi iz cijele Hrvatske, pa i cijele Jugoslavije doživio neviđenu preobrazbu. U samo nekoliko desetljeća gospodarski, kulturno, politički postao je posve drugačiji dio svijeta nego što je bio do 1945. Ta je preobrazba bila teška, traumatična kako za Zagreb tako i za njegove nove stanovnike. Zagreb je doslovno eksplodirao kako bi na svojim gradskim rubovima smjestio pridošlice i zaposlio ih u nečemu što se smatralo najvećom koncentracijom industrije u ovom dijelu Europe. Usprkos tome novim stanovnicima Zagreb je još dugo ostao strano mjesto. Dok je glavni grad Hrvatske bio mjesto „svakidašnje jadikovke“, pridošlicama je srce kucalo i dalje za provincijske gradiće i mala razbacana sela iz kojih su došli. Trebalo je vremena da se novi Zagrepčani naviknu na Zagreb, a i ovaj na njih. „Univerzijada“ je završetak tog privikavanja. Tu je Zagijeva čarolija. Ciljane investicije u gradsku infrastrukturu praćene promišljenim marketingom konačno je došljake pretvorio u Zagrepčane. To je pred sam suton socijalizma u Hrvatskoj predstavljao konačni uspjeh komunističke urbanizacije.

„Univerzijada“ je imala i svoju tamnu stranu. Iz Srbije su stizale optužbe kako su Zagreb i Hrvatska, putem poreznih povlastica za sponzore „Univerzijade“, poharali jugoslavenski državni proračun. Komunistički rukovodioci znali su iskoristiti i ovu sportsku manifestaciju da napune svoje džepove. Poznata je bila afera vezana s „Mitsubishima“, sponzorskim automobilima dodijeljenima „Univerzijadi“, koji su potom imali „čudne“ putove.

Usprkos tome „Univerzijada“ je ostala bitan događaj, ako i zbog ničeg drugog onda zbog toga što smo prestali bacati papiriće na ulicu.