Vrijednost književnih djela temelji se na trajnosti njihove poruke. Jedan od takvih knjiga je i ona velikog francuskog filozofa François-Marie Aroueta (puno poznatijeg kao Voltaire) „Candide ili Optimizam“. Ovo iznimno popularno Voltaireovo djelo, izašlo 1759., kritika je filozofije njemačkog mislioca Gottfried Wilhelm Leibniza koji je smatrao kako je svijet, pošto ga je stvorio dobroćudni Bog, mora biti najbolji od mogućih svjetova. Glavni junaci romana Candide i njegov učitelj Pangloss uporno brane tvrdnju kako živimo u „najboljem od mogućih svjetova“ usprkos silnim nevoljama kojima su izvrgnuti od rata i mučenja do pljački, silovanja i sl.

Predsjednik SDP-a Hrvatske i njegovi najbliži suradnici, ocjenjujući rezultate lokalnih izbora, ponašaju se slično. Davor Bernardić kao Candide i Rajko Ostojić kao Pangloss nastoje nas uvjeriti kako je crno bijelo, a gubitak izbora zapravo pobjeda jer je postojeći SDP najbolji mogući.

Ne bih prigovorio ni riječ Bernardiću i Ostojiću kada bi ovi bili dosljedni sljedbenici Leibnizove doktrine. Uvjerenja se trebaju poštivati, no za to postoji jedan uvjet – moraju biti iskrena. Bojim se da to u slučaju Bernardića i Ostojića nije slučaj. Prije samo četiri godine isti su, za SDP daleko bolje rezultate lokalnih izbora, proglašavali „katastrofom“ i „nikad gorima“. Ako je nešto pod njihovim vodstvom i krenulo loše, kao rezultati lokalnih izbora u Zagrebu, za to definitivno nisu oni krivi.

Naspram Candida i Panglossa Bernardić i Ostojić su u uvjeravanju kako je crno bijelo razmjerno uspješni. Na žalost uspješni su samo na razini članstva SDP-a Hrvatske. Glasačima pak nije ni na kraj pameti da im povjeruju pokraj zdravih osjetila. Moramo se dakle zapitati tko su članovi SDP-a? Da li je zapravo u njima glavni problem, a ne u Bernardiću i Ostojiću?

U romanu Candide su opametio. Hoće li i SDP-ovi prvaci? Nadam se, ali čini se kako sam u toj nadi i ja samo još jedan lakovjerni Candide.