Političke inicijative, njihov uspjeh ili neuspjeh, temelj su procjene svake političke organizacije, političke stranke. Svako novo političko rukovodstvo, kako bi se potvrdilo u političkom životu i u redovima svojih političkih pristaša, mora pokrenuti neke nove političke inicijative. Novo vodstvo SDP-a, okupljeno oko Davora Bernardića, zaista je pokušalo progurati kroz javnost i kroz stranku nekoliko novih ideja. Prvenstveno se nastojalo predstaviti kao skupina koja će napraviti odmak od politike, a posebno od stila bivšeg predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Umjesto da bude stranka konfrontacije i poticatelj podjela novi SDP-e je trebao postati stranka dijaloga, stranka koja oko sebe okuplja, a ne razdvaja. U tom pravcu išlo je nekoliko inicijativa:

1. Pokušaj dijaloga s vladajućima, premijerom i predsjednicom kako bi se smanjile napetosti u društvu.
2. Povezivanje s drugim činiteljima na lijevoj strani političkog spektra.
3. „Obnova“ uske veze sa sindikatima.
4. Jačanje uloge lijevih intelektualaca u životu stranku.

Pri tome se polazi od teze da se prethodno rukovodstvo nepotrebno sukobljavalo s različitim činiteljima hrvatskog društva koji bi nam trebali biti politički saveznici.
Pa dobro. Pogledajmo koji su rezultati tih inicijativa.

1. Premijer je poziv Davora Bernardića na razgovor načelno prihvatio, no do danas nije došlo do, od strane Bernardića, toliko željenog summita, sastanka na vrhu. Plenković Bernardića jednostavno grubo ignorira. Na drugoj strani predsjednica se sastala s Bernardićem. Između druženja s kulturno umjetničkim društvima i predstavnicima provincijskih šahovskih klubova našla je vrijeme i za nominalnog vođu oporbe. Sa sastanka je Bernardić izašao trijumfalno ističući navodnu podršku predsjednice za smjenu ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića. Potom je uslijedila pljuska. Predsjednica sve demantira. Ona zapravo podržava Barišića. U cijeloj priči SDP je izašao kao snishodljiv i poražen.

2. Kako je Milanović rastjerivao sve oko sebe tako se od SDP-a otuđilo mnoštvo ljevičara. Za ljevičare je SDP prirodna točka okupljanja i samo ih treba pozvati na suradnju i oni će se odazvati. Rezultati Bernardićeva poziva na okupljanje više su nego skromni. Za Radničku frontu mi jednostavno nismo ljevica, a Pametno, koje je također pozvano u ljevičarsko kolo, uopće se ne doživljava kao ljevica. Jedini rezultat ovog poziva je otužna zajednička tribina Bernardića i Josipovića s koje nije jasno kakav oblik suradnje bi trebali ostvarivati SDP i Josipovićeva strančica. Ukratko – jadno.

3. Obnova veze sa sindikatima. To je također navodna Milanovićeva krivnja. Mi koji smo malo dulje u stranci dobro se sjećamo kako je između SDP-a i sindikata puklo još za Račanove vlade. OK, našli su se Bernardić i sindikatlije, no samo kako bi još malo zajedno pljucnuli Milanovićevu vladu. Potom su se sindikati vratili pregovorima s Vladom ismijavajući SDP.

4. Od najavljenog velikog skupa pomirenja SDP-a i lijevih intelektualaca do danas ništa. Potonji pak najveći dio vremena troše čerečeći SDP i njegovo novo rukovodstvo i kada treba i ne treba. Osim Snježane Banović, koja se istovremeno otvoreno divi novoj HDZ-ovoj ministrici kulture, kojeg smo „lijevog“ intelektualca nedavno pridobili?

U ovom postu nisam se ni dotakao odnosa prema manjinama, mlakog pokušaja obaranja ministra Barišića, neuspjelih pokušaja dogovora s Mostom i sl. Načelno, inicijative novog rukovodstva nisu loše, u osnovi su dobronamjerne, no njihova provedba je katastrofalna, a za vanjske promatrače ponekad i smiješna.