Dugo vremena nisam želio pisati o problemu korištenja pozdrava „Za dom spremni“. Nisam želio kritizirati njegovu upotrebu jer nisam htio ispasti licemjerom. Autor ovih redaka izgovorio je barem stotinjak, a vjerojatno i više puta, taj nesretni izraz. To se može reći i za tisuće drugih koji su bili u Hrvatskoj vojsci za vrijeme Domovinskog rata pa i poslije njega.

Kada se stupa, kada se ide na obuku ili odlazi na „teren“ vojska uglavnom pjeva. Nije to izraz neke naklonosti prema glazbi, nego eto… Još su Spartanci utvrdili kako zajedničko pjevanje jača povezanost unutar jedinice, duh zajedništva, ono što se fino naziva „esprit de corps“. „Esprit“ naše jedinice bio je „Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana“. Za one malobrojne koji nisu upućeni u sadržaj navedenog hita radi se o djetinjastom, u rime sklepanom, opisu jedne epizode iz 2. svjetskog rata kada su ustaške jedinice iz Bosne prešle na teritoriji Srbije. Tom je priliko bio i ranjen ozloglašeni ustaški zapovjednik Jure Francetić koji, kako pjesma tvrdi, u bolnim mukama nije jaukao nego je vikao „Za dom spremni poglavniče!“. Jednostavna, gruba ali prijemčljiva pjesma koja je čak imala i svoju partizansku verziju (Evo zore, evo dana, evo čete partizana).

Nismo mi bili, što ja znam, neka ratoborna postrojba. Pretežno su to bili „fini“ dečki, često s fakultetima, koji su održavali vezu glavnog zapovjedništva, glavnog stožera s drugim vojnim jedinicama. Posao nam se sastojao uglavnom od spuštanja i podizanja antena, rastezanja žice, mijenjanja akumulatora, tovarenja i istovarivanja opreme, tipkanja na teleprinterima i sl. Urlanje o Francetiću na Trebeviću nije nam baš bilo prirođeno ali da se vikalo iz sveg glasa, vikalo se. Nitko nije razmišljao o sadržaju pjesme, njenim političkim i ideološkom obilježjima. Neki Jure na nekom brdu nešto priča, pa malo gazi preko Drine, pa mu noga strada u Srbiji, a ono umjesto na ženu, djecu, ljubavnicu, rezultate nogometne lige misli, pomalo homoerotski, na „poglavnika“.

„Za dom spremni“ nije nam bio bitan, a ni sporan. To što je cijeli izraz skrivao mračnu tajnu koja je uključivala istrebljivanja cijelih naroda, masovne pljačke i ubijanje djece nikome nije padalo na pamet. Naš duh, naš „esprit“, pokazao se kao zloduh. Umjesto da nestane s ratom nastavio je lutati nesretnom Hrvatskom. Vukao se po tribinama stadiona i sportskih dvorana, skakao je na pozornici s junacima lakih nota i političarima, javljao se na ringtonovima srednjoškolaca.

Hoće li odluka Ustavnog suda o „slučaju Šimunić“ i zaključak Saborskog Odbora za ustav o spomen ploči poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu vratiti zloduha u bocu? Sumnjam. „Za dom spremni“ se ne suzbija toliko zakonima koliko kulturom, moralnim i svjetonazorskim stavovima društva. Tu tek slijedi odlučni boj.