Kršćanska i sekularna

Intervju pape Franje francuskom katoličkom dnevniku „La Croix“ u kojem daje podršku sekularnoj državi, (doduše sa zakonodavstvom koji čvrsto brani vjerske slobode) kao temelju društvenog napretka, iznenadio je mnoge. Bez razloga. Za kršćanina sekularna država je jedina moguća država.

Chi-Rho

Chi-Rho

Sam tekst Evanđelja predstavlja obračun s tradicionalnim konceptima po kojima su vjerske i državne strukture bile neraskidivo povezane. Pri tome je najpoznatija ona epizoda iz Evanđelja u kojoj se Isusa pokušalo uvući u dnevnopolitička sukobljavanja pitanjem da li je potrebno plaćati porez rimskom caru. Na to je Isus odgovorio: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ Ukratko nemojte miješati kruške i jabuke.

Cjelokupno Isusovo djelovanje predstavlja protest protiv etničkih, vjerskih, kulturnih i općenito socijalnih predrasuda tradicionalne židovske zajednice. Takav stav koštao je Isusa skupo. Umjesto vojnog i političkog predvodnika Židovi nisu htjeli prihvatiti vođu čije carstvo „nije od ovog svijeta“. Miješati kršćansku vjeru s državom, nacijom i politikom je poput pokušaja da se pomiješaju voda i ulje. Usprkos tome to se već stoljećima pokušava.

Odbijanje povezivanja vjere i države koštalo je tisuće kršćana života. Ne sudjelovanje kršćana u državnom kultu smatrano je izdajom. Konačno ako sljedbenici Izide, tipovi koji štujući Kibelu sami sebe kastriraju ili vojnici koji obožavaju tajanstvenog Mitru mogu žrtvovati Jupiteru zašto to ne mogu činiti i kršćani? Zaista. Svi su kršćani zapravo izdajnici jer njihova prava domovina nije određena vremenom i prostorom u kojima živimo.

Ipak, država i kršćanstvo su se približili, a u nekim slučajevima i stopili. Sve je počelo jedne večeri u okolici Rima. Noću s 27. na 28. listopada 312. rimski car Konstantin, koji se uzbuđeno pripremao za skorašnji sukob sa svojim protivnikom Maksencijem na prilazima Rimu, čuo je glas koji mu je govorio da ako želi pobijediti neprijatelja njegovi vojnici na svoje štitove trebaju staviti znak koji ugleda na noćnome nebu. Podigavši pogled na zvjezdanom svodu ugledao je obris dvaju grčkih slova – Chi-Rho. Bili su to prva dva slova Kristova imena na grčkom pismu. Ono što mu je glas naložio Konstantin je i učinio, na koncu svladavši Maksencija u bitci na Milvijskom mostu.

Konstantin ne samo što je prestao s progonima kršćana nego je u kršćanima, što je osobito sporno, vidio ideološku snagu koja će duhovno i politički ujediniti propadajuće Rimsko carstvo. Careva podrška omogućava kršćanstvu naglo širenje ali ga je učinilo i samo još jednom Konstantinovom polugom u upravljanju carstvom. Od tada do danas postoje dvojbe o tome kakav bi trebao biti odnos kršćanstva i države iako ih zapravo uopće ne bi trebalo biti.

Ovaj unos je objavljen u Povijest, Vjera i društvo i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s