70-te godine 20. st. razdoblje su otrežnjenja pa i razočaranja. Kada mirne akcije i nenasilje krajem 60-tih nisu postigle željeni društveni učinak dio radikalnih skupina otišao je u drugu krajnost. Željne promjene pokušali su ih ostvariti utječući nasilju, teroru. To je razdoblje kada se rasplamsava palestinski terorizam, baskijski nacionalisti napadaju dužnosnike Francova režima, a akcije Irske republikanske armije, njemačke Frakcije crvene armije i talijanskih Crvenih brigada postaju dio svakodnevice. Strah od terora uvukao se u ljude i on obilježava suvremeni mentalitet do danas.

Nastojanja da se promijeni položaj Hrvata i Hrvatske nasiljem obilježio je 70-tih i dio hrvatskog iseljeništva. Poslije propasti reformskog pokreta u Hrvatskoj, „hrvatskog proljeća“ krajem 1971. i za dio hrvatske dijaspore nasilje je postalo jedino rješenja „hrvatskog pitanja“. Već 1971. grupa radikaliziranih hrvatskih emigranata ubija jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića. 1972. tzv. Bugojanska skupina pokušava podići ustanak u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini protiv jugoslavenskih vlasti. 1976. Zvonko Bušić sa skupinom suradnika otima avion na liniji New York – Chicago što za posljedicu ima smrt jednog američkog policajca.

Zaboravlja se da hrvatskim radikalima protivnici nisu bile samo jugoslavenske vlasti nego i dio hrvatskih iseljenika. Onaj dio iseljeništva koji je smatrao, kako u postojećim okolnostima, suradnja s Titovom Jugoslavijom neizbježna, postaje također neprijateljom radikala. Tako se na meti nasilja našla i Hrvatska bratska zajednica čije je vodstvo smatralo suradnju sa socijalističkim režimom u Hrvatskoj neminovnom.

Posebno je u tom pogledu bila burna 1977. Tada se vodstvo Hrvatske bratske zajednice našlo na udaru skupine koja se nazivala „Hrvatska oslobodilačka vojska“ i koja je ultimativno zahtijevala od Zajednice prekid svih odnosa s Jugoslavijom. Da se nešto zlo sprema bilo je jasno već 1975. U ožujku te godine američka policija je zbog prebrze vožnje zaustavila auto u okolici Chicaga. U auto su bila dva bivša robijaša. U autu je bilo i oružja ali i slike s likom predsjednika Hrvatske bratske zajednice Johna Badovinca na kojima je bio zaokružen crvenom bojom.

U lipnju 1977. nasilje usmjereno protiv Hrvatske bratske zajednice je eskaliralo. Prvo su dvije bombe eksplodirale ispred Badovinčeve kuće na Penn Hillsu u Pittsburghu. Kuća je ostala bez zidova na lijevoj strani, stražnje strane, oštećen joj je i krov ali srećom u njoj nitko nije stradao. Samo tjedan dana poslije, na pikniku lože (ogranka) Hrvatske bratske zajednice u Millwaukeu povodom nacionalnog praznika SAD-a 4. srpnja, rizničar Zajednice Bernard Luketich održao je nadahnut govor. Potom je otišao na zahod. Tu mu je nepoznata osoba prišla s leđa. Prvo ga je na hrvatskom upitala: „Jesi li ti Luketić?“. Kada je potvrdno odgovorio osjetio je snažan udarac. Neznanac ga je napao metalnom cijevi nanijevši mu lakše ozljede.

Kada govorimo o političkom nasilju hrvatske radikalne emigracije moramo imati na umu i ovu njegovu dimenziju koja se izražavala u obračunima i unutar hrvatske iseljeničke zajednice. Da li je teror radikalne emigracije pospješio stjecanje hrvatske nezavisnosti? Ni za jednu sekundu. Hrvati su stekli svoju slobodu na valu nacionalne emancipacije poslije sloma Sovjetskog saveza kao i deseci drugih naroda. Zato se politika Hrvatske bratske zajednice suradnje i malih koraka pokazala dugoročno ispravnom. Hrvatsko političko nasilje, usprkos dobrim namjerama koje su mogle stajati iza njega, Hrvatsku je samo kompromitiralo.