Čaršija – kako tvrda riječ. Zvuči kao grubo brušenje drveta. Počinje teškim č, a u sredini ima oštro r i sikteće š. Ništa dobra u tom sklopu glasova. Riječ kao stvorena za psovku, riječ koja se izgovara kada vam padne kap umaka od rajčice na čistu bijelu košulju ili kada se automobilska kolona vuče neizdržljivo sporo.

Čaršija je možda riječ osorna, prijeka zvuka, no zapravo je obična, svakodnevna. Čaršija je dio istočnjačkog grada, obično u njegovom središtu, gdje gradski stanovnici i njihovi posjetitelji trguju na malo i veliko. Puno je bitnije njeno preneseno značenje. Čaršija označava i način razmišljanja i ponašanja koji je određen skučenim obzorima male sredine i sitnim, često mutnim pogodbama i dogovorima, ljude koji stalno pametuju, a zapravo ništa ne znaju.

Čaršija, u prenesenom smislu, došla je u središte pozornosti hrvatske javnosti kada je Zoran Milanović proglasio aktualnu srbijansku vlast „čaršijom“, dakle vlašću koju obilježavaju neznanje, bahatost, uskogrudnost i sitne strasti. Zaista, onome koji je proglašen „čaršijom“ takvo obilježavanje nije ugodno, nije pohvalno.

Na sličan način, u prenesenom smislu koristi se i riječ palanka. Doslovno palanka označava malo, utvrđeno naselje. U prenesenom smislu malu, malograđansku sredinu. O mentalitetu palanke, odnosno čaršije 1969. srpski filozof Radomir Konstantinović objavio je knjigu „Filosofija palanke“. U toj knjizi Konstantinović se obračunao sa srpskom malograđanštinom koja zazire od „vanjskog“ svijeta i opsjednuta je nacionalizmom i idejom o vlastitoj „veličini“. Ta malograđanština je ono što Zoran Milanović vidi kao glavno obilježje srbijanske vlade.

U redu Zoran Milanović, kritizira srbijansku vladu, ali zašto ta kritika nailazi na neodobravanje hrvatske desnice, u prvom redu HDZ-a? Zato što Konstantinovićev palanački svijet između sela i grada, koju kulturno savršeno predstavlja glazba Marka Perkovića Thompsona, poštivanja tradicije bez sadržaja, utemeljen na obožavanju prošlosti i podozrivosti prema strancu postoji i u Hrvatskoj i vrlo je snažan. Iz njega desnica crpi svoju snagu.

Ukratko radi se o čaršijskom međusobnom uvažavanju, solidarnosti palanki. Kada Milanović napada srbijansku čaršiju, napada i hrvatsku. Toga su svjesni na obje strane.