Dan grada Zagreba

Koji bi dan trebao biti danom glavnog grada Hrvatske? Forum mladih SDP-a grada Zagreba predložio je da to bude, kao u vrijeme socijalizma, 8. svibanj 1945. Tada su partizanske jedinice ušle u Zagreb kojeg su napustile njemačke i kvislinške postrojbe. Nasuprot mladim esdepeovcima mladež HDZ-a želi da 31. svibanj, dan kada je kardinal Franjo Kuharić proglasio Majku Božju od Kamenitih vrata nebeskom zaštitnicom Zagreba, i dalje ostane glavnim zagrebačkim blagdanom.

Svaki grad ima svoj dan, svoj blagdan. To je naslijeđe gradskog življenja koje svoje korijene ima u srednjem vijeku. Za taj dan, u tom razdoblju, natječe se više blagdana.
Malo je poznato da je svetac zaštitnik Gradeca, kao i Dubrovnika, bio sv. Blaž. Trećeg veljače, na blagdan navedenog sveca, svake godine građani su birali gradskog suca i ostale gradske dužnosnike (senatore, vijećnike, porotnike). Glavna crkva na Gradecu bila je ona posvećena sv. Marku. Blagdan ovog sveca pratio je veliki sajam.
Najdraži i najveći blagdan Zagrepčana ipak je bio onaj koga su zvali Kraljevo. Kraljevom je nazivan blagdana sv. Stjepana kralja. On se slavi 16. kolovoza i posvećen je prvom kršćanskom kralju Ugarske Stjepanu I. Arpadoviću (975. – 1038.). Stjepana I. je proglašen svecem. U njegovo doba Mađari su definitivno pokršteni i na području njegovog kraljevstva ustrojena je crkvena organizacija. Razmjerno je malo poznato da je katedrala u Zagrebu osim Uzvišenju djevice Marije u nebo (Velikoj Gospi) posvećena i tom kralju – svecu.
Samu katedralu Zagrepčani su zvali „pri svetome kralju“.
Ovako je 1833. karlovački trgovac Mijo Krešić opisao atmosferu na Kraljevo u Zagrebu: „Ta živahnost, ta množina ljudstva u Ilici i na Harmici i na Kaptolu; tolike bogate četveroprežne kočije plemića i vlastele, grofova i baruna, nakićeni kočijaši, husari, sluge. Sila puka iz Slavonije, koji je po osam dana putovao na svojim taljigama; sajmari mađarski od Segedina sa slaninom, sirom, sušenom ribom iz Dunava i Tise, paprikom i sapunom; Kranjci i Štajerci uz hiljade hrvatskog seljačkog puka, svi dođoše na više dana budi na proštenje k svetome kralju ili da što pazare…“
To šarenilo najvećeg zagrebačkog blagdana pozadina je čuvene drame „Kraljevo“ Miroslava Krleže. U karnevalskoj atmosferi Krležina djela miješaju se živi i mrtvi, nada i očaj.
Poslije drugog svjetskog rata prestaje proslava Kraljeva. Komunističke vlasti ne žele nikakav blagdan koji bi bio vezan za neki žal za monarhijom, a crkvi, koja se sve više doživljava kao glavna čuvarica nacionalnih vrijednosti, sv. Stjepan kralj predstavlja
neugodni podsjetnik na usku povezanost „crkve u Hrvata“ s mađarskim kraljevima.
Tako je nestalo Kraljevo. U svakom slučaju trebalo bi vratiti, u nekom obliku, proslavu Kraljeva, mađarskog zaštitnika hrvatske metropole.

Ovaj unos je objavljen u Povijest i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.