Svake godine, u doba božićnih i novogodišnjih blagdana, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske provodi akciju „Mir i dobro“. Njome se nastoji obeshrabriti upotreba eksplozivnih sredstava tijekom blagdana. Jedna od teza, koja bi trebala posebno potaknuti građana na odustajanje od eksplozija u slavu Isusova rođenja, a koja se posebno širi iz crkvenih krugova jest ona kako pucanje za Božić tobože nije „hrvatski običaj“ nego uvezen sa Istoka, „zna se od koga“.

To ipak nije točno. Putopisci, prolazeći hrvatskim krajevima u 18. st. zapažaju veliku sklonost lokalnog stanovništva prema pucanju iz vatrenog oružja tijekom proslava pa tako i u božićno vrijeme. Nije samo priprosto seosko stanovništvo bilo sklono korištenju baruta tijekom važnijih datuma. Tu je sklonost u 17. st. primijetio jedan francuski putopisac i kod Dubrovčana, smatrajući kako stanovnici „hrvatske Atene“ koriste ogromne količine eksploziva za blagdana bez mjere i ukusa.
O važnosti pucanja za Božić svjedoči i čuvena epizoda serije „Malo misto“ nazvana „Borbena ponoćka“ u kojoj pucanje „karbunom“ ima ključnu ulogu. Bitno je kad se i koliko puca. U tom nastavku navedene serije komunističke vlasti sprečavanju korištenje pucaljki za Badnju večer i na Božić dok se korištenje istih na Novu godinu odobrava i ohrabruje. Sjećam se kako se do 1990. pažljivo slušalo koliko se „pucalo“ za Božić , a koliko za Novu godinu. Po omjeru eksplozivne buke na ta dva dana određivao se politički omjer snaga, imali više „naših“ ili „njihovih“, da li je više baruta koirišteno na Božić ili tijekom proslave Nove. Ne sjećam se da je Katolička crkva do 1990. imala nešto protiv korištenja eksplozija tijekom proslave Božića.
Kako je Božićno pucanje hrvatski običaj pokazuju i kuburaška društva u Hrvatskoj koja iz replika starog naoružanja za Božić dižu eksplozivnu buku. Običaj dizanja nesnosne barutne buke za Božić proširen je među mediteranskim katolicima kao što su Talijani i Španjolci. Jasna je poruka eksplozija. Njima se nastoji otjerati, prestrašiti tama, zlo i tako, na neki način, „pomoći“ malom Isusu.
Ovim postom ne želim braniti korištenje petardi i oružja u obilježavanju vjerskih blagdana već samo ukazati kako se radi o vrlo starom i duboko ukorijenjenom običaju.
Pucanje je srpski običaj? Prije nekoliko godina na jednoj srpskoj televiziji gledao sam predbožićni prilog u kojem jedan pravoslavni monah objašnjava kao blagdanska pucnjava nije srpski običaj nego pojava uvezena s „Istoka“ (vjerojatno od omraženih „Turaka“).
Kada bolje razmislim svi oni koji traže „istočno“ podrijetlo blagdanske pucnjave su posve u pravu. Konačno barut je izumljen u Kini, zar ne?