Veliku pozornost javnosti privukla je proslava sedamdesete godišnjice oslobođenja Beograda od nacističke okupacije. Važan, ako ne i najvažniji razlog te pozornosti, sudjelovanje je ruskog predsjednika Vladimira Putina u proslavi tog događaja. Povod za pozivanje ruskog predsjednika je važna uloga jedinica sovjetske Crvene armije u slamanju njemačkog otpora u današnjem glavnom gradu Srbije, nekada glavnom gradu Jugoslavije. Srbija, kandidat za članstvo u Europskoj uniji, pozvala je Putina usprkos napetih odnosa između Europske unije i Rusije nastalih zbog vojnog uplitanja potonje u sukobe u Ukrajine.

Pozornost, premda daleko manju, privuklo je i sudjelovanje Saveza antifašističkih boraca Hrvatske u programu proslave. Razlog za to leži u činjenici kako su u oslobađanju Beograda važnu ulogu odigrale partizanske jedinice iz Hrvatske u kojima je bilo, uz hrvatske Srbe, i mnoštvo Hrvata.

Hrvati kao osloboditelji Srbije? Ta činjenica je neugodna, posebno poslije iskustva ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, službenoj Srbiji ali i dijelu hrvatske javnosti kojoj se ta epizoda ne uklapa u sliku Srbije kao vječnog neprijatelja Hrvatske i Hrvata u kojoj nema mjesta za uzajamno pomaganje pa i savezništvo.

Nisu Hrvati samo oslobađali Beograd. Posebno je zanimljiv slučaj oslobađanja Čačka. U krvavim borbama za istjerivanje Nijemca iz tog grada, tijekom jeseni 1944.,važnu su ulogu odigrali bivši pripadnici 369. pojačane pješačke pukovnije vojske NDH. 369. pukovnija, poznatija kao Hrvatska legija, sudjelovala je u Osovinskoj invaziji na Sovjetski savez. Pripadnici Legije tako su se, zajedno s njemačkim trupama našli u paklu bitke za Staljingrad.

Po kapitulaciji osovinskih trupa u razorenom Staljingradu preživjeli legionari dopali su sovjetskog zarobljeništva. Većina ih je tu pristupila „Prvoj samostalnoj jugoslavenskoj brigadi“ koja je, mahom od hrvatskih zarobljenika, formirana od strane Crvene armije. Njezini zapovjedni kadar činili su većinom bivši časnici vojske NDH na čelu s nositeljem „željeznog križa“ pukovnikom Markom Mesićem.

Kao što su se hrabro i odlučno borili na strani Hitlera tako su se sada, bivši legionari, zdušno pridružili ratnom naporu Crvene armije došavši s njome i do istočnih granica bivše Jugoslavije. Tu su pridruženi jedinicama Titove partizanske vojske. Dok su bivše ustaše crvenoarmejci objeručke prihvatili, novi „drugovi“ naišli su na sumnjičav prijem u krilu partizanske vojske. Zar to nisu bili do jučer najgori izdajnici?

„Izdajnici“ su se morali posebno „dokazivati“ pa su im povjeravane najopasnije zadaće u što su spadale i višemjesečne borbe za oslobađanje Čačka i okolice. U tim borbama jedinica Marka Mesića je pretrpjela teške gubitke, a sam Mesić je uskoro i smijenjen.

Uloga Marka Mesića i njegovih boraca u borbama za Čačak vjerojatno bi bila zaboravljena da se nije pojavila knjiga izvjesnih Radoslava S. Nedovića i Pantelije Vasovića pod naslovom „Zatamnjena istina“ u kojoj se umanjuju partizanske zasluge za oslobođenje ovog šumadijskog grada. Kao, četnici su zapravo trebali osloboditi Čačak ali su ih u tome spriječile ustaše u Titovoj službi na čelu s pukovnikom Mesićem u suradnji sa šefom OZN-e Aleksandrom Rankovićem (!!!).

U svakom slučaju, ulogu Hrvata u oslobođenju Srbije 1944. trebalo bi ponovo vrednovati, kako zbog Srba ali (možda još i više) zbog Hrvata. Drugi svjetski rat nije samo razdvojio Hrvate i Srbe nego ih je i ponovo spojio.