Mogućnost gotovo neograničenog kretanja iz jednog mjesta u drugo, iz jedne zemlje u drugu danas držimo za nešto što je razumljivo samo po sebi. Sloboda kretanja ljudi, a potom i dobara ipak je stečevina kratka vijeka.

Velika prepreka kretanju roba i osoba predstavljala su nesavršena sredstva prometovanja, loše ceste, nezaštićene luke i sl. To nije ipak bilo dosta. Od razvijenog srednjeg vijeka bilo je sve jače izraženo nastojanje vlasti da pod svoj nadzor stave kretanje ljudi i roba. Zato se na prometno važnim točkama grade stotine velikih utvrda s naoružanim ljudstvom, spremnim da u svako doba otvore ili zatvore promet obližnjom cestom ili morskim tjesnacem.

Ne samo što se nadzirao promet iz jedne države u drugu nego iz jednog grada u drugi, iz jednog sela u drugo. Još u prvoj polovici 19. st. osoba koja bi krenula u malo dužu šetnju morala je razmišljati da li ima dozvolu za tako „dalek“ put. Sve do 1857. za putovanja unutar Habsburške monarhije bile su potrebne putne dozvole.

Do kraja drugog svjetskog rata na ulazima i izlazima hrvatskih gradova stajale su mitnice, nadzorne točke na kojima se naplaćivalo unos robe u mjesto i sprečavao ulaz nepodobnim osobama. Nekima bi se (navodno) takav režim i danas svidio.

Sloboda kretanja je jedna od temeljnih sloboda. Kada danas, gotovo bez ikakve kontrole, putujemo s jednog kraja Europe na drugi to moramo imati na umu.