S lokalnim političarima ima uvijek problema. Gradonačelnici, načelnici, župani i slični u vođenju svoga malog „carstva“ vole prelaziti preko ograničenja koja ima postavlja stranačka središnjica. Sa svima su spremni dogovoriti se jer su u pravilu „ljudi od naroda“. To što su članovi neke stranke, preko toga olako prelaze i svoju partijsku afilijaciju koriste samo kada je to nužno. U povjerenju, poslali bih oni odavno k vragu, ali ih nužda tjera na konkubinat s ovom ili onom opcijom.

Što nije manje važno, lokalna je politika pravi raj za koruptivne poslove. Prenamjene zemljišta, „brze“ ili „spore“ građevinske dozvole, „čudne“ donacije iz općinskih proračuna nisu posebnost samo hrvatskih lokalnih heroja nego i onih u ekonomski i politički razvijenim zemljama.  Iz državnog je proračuna relativno teško krasti. On je prepun stavki koje su „nedodirljive“ (poput plaća službenika i zaposlenika u državnim poduzećima). Nasuprot tome lokalni su proračuni puno rastezljiviji i poduzetni mjesni šerif svojim lošim navikama razmjerno lako može dati krila.

To su dijelom i razlozi zašto stranački šefovi na vole lokalne šerife u samom stranačkom vrhu. Njihove, vrlo vjerojatne afere mogu uzdrmati cijelu stranku. Doduše, nije da „šerifi“ nisu korisni, samo ih treba držati na dugome štapu. Jedan od najmoćnijih pripadnika Demokratske stranke u SAD-u tako je bio Richard J. Daley, dugogodišnji, vrlo omiljeni gradonačelnik Chicaga. Uz to što je bio omiljen Daley je bio stalno optuživan za korupcijske postupke u upravljanju gradom, a neki njegovi bliski suradnici zbog njih su završili u zatvoru. Vrh Demokratske stranke sustavno je zato sprečavao ulazak Daleya u državnu politiku.

Sličan je slučaj i današnjeg socijaldemokratskog gradonačelnika Beča Michaela Häupla, no u njegovom primjeru on je sam ograničio svoje političke ambicije na državnoj razini. Optuživan također za mešetarenja na lokalnom nivou, premda najutjecajniji i najpopularniji austrijski socijaldemokrat, nikada nije postao i formalni predsjednik austrijskih socijaldemokrata ili kandidat za kancelara. U stvarnosti Häupl vuče konce iz pozadine ali zna gdje mu je (formalno) mjesto.

Za lokalne političare državna je funkcija može biti sredstvo bijega od posljedica nepodopština učinjenih dok su bili samo lokalni igrači. Najpoznatiji primjer ovakvog ponašanja je Jacques Chirac koji je pred optužbama za korupciju kada je bio gradonačelnik Pariza „pobjegao“ na mjesto predsjednika Francuske. Dok su se njegovi pariški suradnici hapsili Chirac je 14 godina bio najutjecajnija osoba u svojoj zemlji. Ipak, 2011. osuđen je za svoje pariške marifetluke (premda samo uvjetno).

Da su lokalni moćnici vruć krumpir dobro je znao predsjednik SDP-a Ivica Račan. Račan je strogo „kontrolirao“ stranačke konvencije s prvenstvenim ciljem da zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću ne dozvoli pristup najvišim stranačkim funkcijama. Bandić je ušao u predsjedništvo SDP-a tek kada je predsjednikom SDP-a postao Zoran Milanović!

Milanović nije lokalnim esdepeovim moćnicima priječio put prema samom stranačkom vrhu računajući na njihovo političko iskustvo i vještinu stečenu na lokalnoj razini. Sada se to pokazuje kao veliki promašaj. Dva člana predsjedništva SDP-a Hrvatske tako su „dobili“ optužnice zbog političke korupcije. To je uništavajuće za SDP-a kojega se popularnost temelji na navodnoj nekorumpiranosti.

Zato lokalnu politiku ostavimo lokalnim političarima, a državnu „specijalistima“ za ovu razinu. Političkog zdravlja radi…