Kada počinje „dovoljno dugo vrijeme“?

U svim ovim zbivanjima oko ćirlice u Vukovaru, barem oni koji nastoje zadržati privid političke korektnosti, izjavljuju kako načelno nisu protiv upotrebe ćirilićnog pisma na javnim objektima u tom gradu ali navodno „uvjeti još nisu sazreli za tako nešto“ odnosno „od rata u Vukovaru još nije prošlo dovoljno vremena da bi se strasti između Hrvata i Srba smirile“. Tako se predlaže „moratorij“ na ćirlićne natpise u Vukovaru na pet, deset ili dvadeset godina. Ta vremenska perspektiva, navodno će vukovarske događaje iz devedesetih godina 20. st. učiniti manje spornima. Da li to tako mora biti?

Bitka na Boyni 1690.

Bitka na Boyni 1690.

12. srpnja 1690. na obalama rijeke Boyne, sjeverno od Dublina u Irskoj, došlo je do oružanog sukoba, bitke. Na jednoj strani bio je nedavno zbačen kralj Engleske, Škotske i Irske James II, na čelu vojske sastavljene mahom od irskih katolika. Prema njemu, spreman forsirati rijeku, marširala je vojska njegova nećaka koji ga ja zbacio s vlasti – Williama Oranskog. Ova je pak bila sastavljena mahom od protestanata. Brojnija i bolje naoružana Wiliamova vojska potisnula je katolike Jamesa II. Wiliam je zauzeo glavni grad Irske Dublin a, James II je pobjegao u Francusku. Ubrzo je William Oranski zauzeo cijelu Irsku koja će potom biti pod vlašću protestanata sve do početka 20. st.

Irski protestanti svake godine obilježavaju “The Twelfth”, dan pobjede na Boyni. U svečanim povorkama paradiraju gradovima sjeverne Irske. To se nimalo ne sviđa njihovim susjedima, Ircima katolicima. Ovi napadaju povorke, pa su velika materijalna šteta, razbijene glave (ponekad ima i poginulih) obvezatni dio komemoracija ove davne bitke. Prošlo je više od 300 godina od bitke, a ona je i dalje predmet spora! Nema veze što je i papa Alksandar VIII bio na strani protestanta Williama boreći se protiv Luja XIV., saveznika Jamesa II., i Lujova pokušaja da postane najmoćniji vladar Europe.

Ne moramo ići tako daleko kao što je Irska. 23. lipnja 1389. vazal bosanskog kralja Tvrtka I., srpski knez Lazar Hrebljanović, sukobio se s vojskom turskog sultana Murata I. Lazarova vojska sastavljena od Srba, Bosanaca, Albanaca (vjerojatno i Hrvata) pružila je jak otpor. Stradali su i sultan Murat I. i knez Lazar, no Turci su ipak uspjeli isčupati pobjedu. Srbija je potom postala vazalna država Osmanskog carstva.

Kosovska bitka i s njom povezani legendarni junački podvizi i poniženje poraza sastavni su dio srpskog nacionalnog bića. Kao da se Kosovska bitka nije dogodila prije više od 600 godina nego se čini da su Car Lazar, Jug Bogdan i njegovih devet sinova i tri pobratima stradali zapravo jučer. Miloš Obilić je i danas simbol žrtvovanja za nacionalne interese koji se priziva gotovo svakodnevno. Poslije zazivanja njegove davno prolivene krvi često slijedi novo krvoproliće.

Zašto se neki porazi, pobjede i krvoprolića brzo zaboravljaju, a druga zaslužuju stalno spominjanje? Ljude lako povezuje veselje ali osobito čvrsti ih vezuju zajedničke nevolje. Malo što će neku nacionalnu zajednicu tako dobro povezati od zajedničke, stvarne ili izmišljene, traume. Sjećanje na veliku nevolju, stvarno ili kulturno nametnuto, izaziva strah (ponekad i bijes) kod članova zajednice i tada se njima može lakše upravljati, manipulirati. Nagonski, kada se osjećamo ugroženima, pribjegavamo toplini krda. Kultura, u službi politike, manipulira poviješću i stvara mit, koji često ima malo veze sa stvarnošću, a više je prizemno sredstvo, dio svakodnevnih političkih obračuna.

Tu leži i problem Vukovara i nesretnih ploča s ćiriličkim natpisima. Obrana Vukovara u jesen 1991. vjerojatno će postati dio velike priča na kojoj se temelji nacionalna zajednica koju nazivamo Hrvatima. Problematično je tome kakvu će ulogu u toj priči imati Srbi. Hoće li sukob Hrvata i Srba oko Vukovara biti tumačen kao povijesne epizoda i iznimka u inače dobrim odnosima ili kao izraz prirodnog neprijateljstva u kojoj je Srbin “po svojoj naravi” neprijatelj Hrvata? Postavljanjem natpisa na ćirilici i srpskom jeziku na mjestu gdje su Srbi najviše “krivi” Hrvatima odustaje se od teze o Srbima kao vječnim neprijateljima.

Pa u čemu je tu problem? Problem je u tome što je dijelu političkih stranaka u Hrvatskoj strah bitan dio novačenja vlastitog biračkog tijela. Strah od Srba okuplja oko njih veliki dio njihovih pristaša. Ako je taj strah neopravdan, ako se Srbi ne tretiraju kao problem, nego kao šansa, moraju naći novi izvor “strašenja”. Na žalost pravi nadomjestak za Srbe još nisu našli. Masoni, muslimani, homoseksualci, nitko od njih nije tako opasan kao Srbin. Vukovarska se trauma nastoji upregnuti u vražja kola mržnje, poput Kosovskog mita ili bitke na Boyni, koja će potom galopirati kroz stoljeća.

Ovaj unos je objavljen u Politika i povijest i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Kada počinje „dovoljno dugo vrijeme“?

  1. bornaija napisao:

    Ovakve tvoje tekstove najviše volim.
    I ako je povijest (jedna od) učiteljica života, onda bi je ovako trebalo podučavati još od osnovne škole. Ma da, znam, ja sam utopist 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.