2010. UNESCO (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu) upisala je u popis nematerijalne svjetske baštine i ojkanje, tradicionalno jednoglasno pjevanje karakteristično za zaleđe Dalmacije, dijelove Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ojkanje (i iz ojkanja nastala ganga) predstavlja nenaviklom uhu, da se tako izrazim, poseban zvučni doživljaj. Mnogima je teško razlikovati ovaj vidi folklornog izričaja od običnog deranja i zavijanja.

To je bio slučaj i sa francuskim liječnikom Balthazarom Hacquetom koji je krajem 18. stoljeća putovao današnjom Hrvatskom. Govoreći o stanovnicima Like opazio je kako muškarci po svaku cijenu izbjegavaju boravak u vlastitom domu (koji je namijenjen gotovo isključivo ženama i djeci), već radije lutaju šumama i “zavijaju kao vukovi”.

Nedavno sam naišao i na jedan puno stariji izvor koji bi mogao upućivati na ovo muziciranje koje nije ugodno svakom uhu. Kasnoantički (ranobizantski) izvor “Dijalozi” pseudo Cezarija iz početka V. st. spominje skupine mladih slavenskih ratnika koji imaju običaj “zavijati kao vukovi”. Taj sam navod naišao u djelu istaknute stručnjakinje za ranu povijest Slavena Florin Curte “The Making of the Slaves”. Pojedini autori u tom navodu tražili su tragove nakakvog kulta obožavanja vukova i sl. što me je jako zabavilo.

Vjerojatno se ekipa skupila na bojom polju pred bitku s Rimljanima i zapjevala (zaurlala):

“Ja san svoju i brija i šiša, na kominu di se pura miša!”

To je bio tip specijalnog rata na koji rimski legionari nisu bili navikli. Ledila im se krv u žilama i samo su željeli pobjeći što dalje od tih muzičkih antitalenata. Ako to rade s glazbom što bi tek s nekim sirotim Tiberijem ili Priscom kada bi ga se dohvatili?