Prvo da razjasnim jednu stvar. Nisam nikakav obožavatelj sporta. Kao dijete sustavno sam izbjegavao bilo kakvu tjelesnu aktivnost osim one koja je bila zaista nužna. Zanimalo me samo crtanje i čitanje, a na svježi zrak izlazio sam samo kada bi me roditelji na to natjerali. Usprkos tome neke tjelesne vještine osjećao sam se obveznim savladati.

Kada sam završio prvi razred osnovne škole jedna od većih frustracije bila mi je činjenica da ne znam plivati. Otac mi je neprestano nabijao na nos rimsku definiciju glupog čovjeka koja je takvu osobu određivala kao onog koji „ne zna čitati, ni plivati“. Plivanje me nije osobito privlačilo ni onda kao ni danas, no vrlo brzo sam naučio barem samostalno održavati se na površini. Tako sam izbjegao, krajem prvog razreda, strogom sudu starih Rimljana. Bilo je to veliko olakšanje.

Koliko ja danas glupana po oštrom mišljenju latinske izreke? U Njemačkoj bi jako puno djece bilo u nemilosti antičkih mudraca. Čak pedeset posto njemačkih osnovnoškolaca ne zna plivati, a čak jedna četvrtina ih je pretila. Takvo je stanje u zemlji koja ima odlično razvijenu sportsku infrastrukturu! Ni u nas situacija nije bolja. 60% osnovnoškolaca u Slavoniji ne zna plivati.

Činjenica da se većina današnje djece izbjegava igranja na svježem zraku i tjelesne aktivnosti prvenstveno je kulturno uvjetovano. Uz dva programa državne televizije i snježnu sliku drugog programa austrijskog ÖRF-a (famozni „Graz“), državni radio koji je puštao samo šlagere i ozbiljnu glazbu, bez računala što je dijete drugo moglo učiniti nego, kao i stotine generacija prije, potražiti zabavu izvan stana, na ulici, na igralištu? Tako se po cijele dane igrao nogomet u različitim oblicima, klinci su se natjerivali igrajući se „lopova i pandura“, ljuljačke su škripale od jutra do duboko u noć…

Informatika, hrvatski jezik, matematika, fizika, povijest… Sve je to u red ali, zašto se zanemaruje tjelesna kultura? Ulaganje u rekreativno bavljenje sportom višestruko je isplativo. Ovaj vidi tjelesne aktivnosti stvara zdravije i posljedično, poslovno puno aktivnije stanovništvo. Koliko se „uštedi“ na manjem broju bolovanja, kasnije pokretnijoj i zdravijoj umirovljeničkoj populaciji i sl. ?

Prije više od osam godina moje stranačke kolege i ja imali smo akciju obnove košarkaških igrališta. Moji prijatelji u to su uložili veliki trud i znatna financijska sredstva. Računali smo na neke klince koji bi se željeli baviti košarkom. Odaziv na obnovljena igrališta nije bio naročit. Više su ih koristili debeli četrdesetogodišnjaci koji su „haklali“ još kao djeca.

Od plivanja dakle ništa. Što se tiče čitanja – to je za neki drugi post.