Zlatni prah. Među žutim zrncima tu i tamo bi se potkralo neko zrno crvene ili zelene boje. Zapravo to je smjesa koja se pretežno sastoji od soli. Soli je dodano malo sušenog povrća, škroba, šećera, umjetnog bojila kao i zloglasnih pojačivača okusa. Uglavnom – to je to. Ništa mudro, a ipak snažno utječe na život ljudi s područja bivše Jugoslavije i dijelova središnje i istočne Europe.

To je začin svih začina. Nije poput „začina“ iz „Dine“ Franka Herberta da bio omogućavao intergalaktička putovanja, ali ipak… Bez „Vegete“ ne mogu se zamisliti slana jela na ovim područjima. Ako okusu nešto nedostaje rješenje je vrlo jednostavno – Podravkin univerzalni dodatak jelima. Vegeta ne spašava samo nemaštovite kućne kuhare. Prečesto sam imao aftertaste po „Vegeti“ i poslije večere u boljim restoranima.

Gastronomija na prostorima jugoistočne Europe dijele se na razdoblje prije i poslije Vegete, prije nego što je 1958. Zlata Bartl i njezin tim izmislio taj čudesni dodatak i poslije tog, za svakodnevicu običnog građanina, revolucionarnog otkrića.

Ako bi smo kao glavni kriterij za imenovanje javno – prometnih površina uzeli utjecaj na životnu rutinu, onaj dio života koji uzimamo zdravo za gotovo, onda je Zlata Bartl na samom vrhu kandidata po kojima bi neka ulica, trg ili park trebli dobiti ime. Moja kolegica Nura Isamilovska založila se da ime te vrijedne Sarajke uđe u fond imena za imenovanje ulica, naselja i trgova grada Zagreba.

Žena koja je utjecala na nepca, jezike i želuce milijuna ljudi zaslužuje barem park u Dubravi. Konačno, bez nje bi život imao bitno drugačiji okus.