LCD projektor je vrsta projektora koji projicira slike metalno halidnim lampama. Svjetlost prolazi kroz prizme ili filtere i eto čuda – slika, prezentacija ili film na zidu. Ova moderna verzija lanterne magice i njima srodni DLP projektori najvažnije su sredstvo umjetničkog izražavanja na predstavljanju radova koji se natječu za nagradu T-HT-a za suvremenu umjetnost.

Četrdeset umjetničkih dijela, pretendenata na nagradu lokalnog korporativnog diva, izloženo je u Muzeju za suvremenu umjetnost u Zagrebu od 24. veljače do 25. ožujka 2012. Ima tu svega, no kao što sam naglasio ponajviše navedenog tehnološkog pomagala. Tako se projicira Boško Buha, brana koje se ruši i sl. Ako nema projektora tu je i dobri stari televizor. Neki razvlače pokojnog Toma Gotovca, jedan tamani kukce, priča se o prostituciji i tako to.

Puno je i „ljevičarenja“ na prvu loptu. Nariče se nad sudbinom radnika, a istovremeno se očekuje nagrada od kompanije koja nesmiljeno otpušta te iste radnike.

Teško je biti „suvremeni“ umjetnik, hoću reći umjetnik koji sredstva svoga umjetničkog izražavanja ne ograničava na izraze i tehnike koji su strogo utvrđeni još u 19. st. Njemu je nametnuta tiranija originalnosti, jedinstvenosti. Umjetnost 20. st., težeći zadovoljiti taj uvjet koji je sama sebi nametnula, iskoristila je more tema i tehnika. Pod teškim jarmom neponovljivosti, samo bi ih doticala, površno obradila da bi potom brzo tražila nove ideje i sredstva njihova ostvarenja. Rezultat – obzor pun do pola punih boca i jela koja su tek kušana, a ne i konzumirana.

Zato mi se najviše svidjelo djelo Stjepana Šandrka , „Martina Grlić gleda „Potpisivanje deklaracije o pripajanju Zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj“ Lovre Artukovića“. Autor ove „klasične slike“ uživa u svojoj neoriginalnosti.

On kopira sliku Lovre Artukovića koja je i onako puna citata i bezobrazno oponaša druge slike i slikare. Artuković se referira na umjetnička djela koje od razdoblja baroka do danas komemoriraju važne, inače krajnje dosadne i vizualno statične, političke događaje. Počelo je s obilježavanjem Westfalskog mira na kraju tridesetogodišnjeg rata, a završilo mazarijom koja čuva uspomenu na zasjedanje Sabora (Socijalističke republike) Hrvatske 30. svibnja 1990.

Artuković je prizor iz suvremenog kafića predstavio kao renesansnu ili baroknu žanr scenu (prizori iz gostionica su bili posebno omiljeni u 17. i 18. st.). Sliku je učinio još provokativnijom navedenim naslovom. Vrlo je vjerojatno, da se baš u nekoj krčmi, za bocom vina i vrućom janjetinom, početkom 90-tih godina 20. stoljeća dogovarala neuspjela i za obje zemlje izuzetno štetna politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Da li su toliki lcd projektori potrebi da se kaže nešto bitno, nešto važno, nešto originalno? Boja i kist, tehnologija pračovjeka, još uvijek je jača od računala.

Uh, kako mi je to drago!