Car Konstantin, sv. Augustin iz Hippona i na kraju sv. Pavao. Po svom utjecaju na razvoj europske i svjetske povijesti, način razmišljanja ljudi i njihovu kulturu bez sumnje važne, „velike“ osobe. Usporedbom s njima poslužio se ugledni hrvatski teolog Adalbert Rebić kako bi opravdao preobraćenje predsjednice vlade i predsjednice HDZ-a s komunističke ideologije na katoličko kršćanstvo. Po gospodinu Rebiću tako imamo slijed velikih obraćenika koji započinje sa sv. Pavlom i završava u osobi gospođe Jadranke Kosor. Neprilično, pretjerano i pomalo smiješno. Posebno je neprilična usporedba sa sv. Pavlom koji je svoje obraćenje naplatio kamenovanjima, izbacivanjem iz gradova i konačno odsijecanjem glave. Nagrada za „obraćenje“ predsjednice vlade su stan, visoka plaća i crna limuzina s vozačem.

Može li se ipak o sv. Pavlu govoriti u političkom kontekstu? Može. O tome postoji cijela jedna mala biblioteka radova, no ovog puta upozoriti ću na samo dvije knjige, koje su u prijevodu dostupne i na hrvatskom jeziku. Jednoj je autor Alain Badoui i izašla je pod nazivom „Sveti Pavao. Utemeljenje univerzalizma“, a druga je prijevod s njemačkog predavanja Jacoba Taubesa pod nazivom „Pavlova politička teologija“.

Zajednički nazivnik obojice autora je činjenica da ni jedan od njih nije katolik. Alain Badoui je francuski filozof, krajnje lijevog usmjerenja i otvoreno je „antireligiozan“. Jacob Taubes je pak židovski rabin, sociolog religije i filozof. Usprkos tome obojica gaje strastan odnos prema osobi sv. Pavla i njegovom djelu.

Ono što je Badouia privuklo sv. Pavlu je njegov radikalizam za pojmove našeg doba. Pavao svoju misao i djelovanje temelji na snažnoj vjeri u postojanje jedne i neporecive, opće istine. On je zastupa hrabro i pun pouzdanja. Danas je popularno relativizirati istinu (u stilu Pilatovog pitanja iz Evanđelja po Ivanu: „Što je istina?“ Ivan, 18, 38). To stvara atmosferu u kojoj se niječu sve vrijednosti i gubi se povjerenje u mogućnost ljudi da išta promijene. Badoui želi jakog pojedinca koji se odlučno bori za svoja načela. Uzor takve osobe je upravo sv. Pavao.

Jacob Taubes u Pavlu također vidi radikala, osobu koja je nastavljač židovske radikalne tradicije – nastavljač zelota. Pavao naglašava pogrešnost „zakona“, a posebno političkog kompromisa vjerskog uvjerenja i države. Nasuprot pojedinačnim „rješenjima“ on traži opće rješenje, opću istinu. Tako Taubes naglašava učestalo korištenje grčke riječi „pan“ (sve) u Pavlovom poslanicama.

Političari od sv. Pavla moraju preuzeti Pavlovu „ludost“. Uvjerenje kako postoje trajne, opće vrijednosti za koje se treba boriti i braniti ih po svaku cijenu. Politički konvertiti sigurno nisu Pavlovi sljedbenici. Politika nije dodvoravanje različitim interesnim skupinama nego obrana načela od koje u konačnici svi imaju koristi. Samo „ludi“ političari su i nasljednici sv. Pavla. Jadranka Kosor je pak trezvena i proračunata do svoje srži.