Marko Perković Thompson u svojoj pjesmi „Iza devet sela” kao svoje ishodište, kao svoj rodni kraj navodi područje „gdje su vuci, vile i hajduci”. Time vjerojatno želi reći kako je njegovo duhovno ishodište u drevnom mitu i predaji. Ipak, među dominantnim likovima njegova duhovnog krajolika kao što su divlje zvijeri, pojave natprirodnih sposobnosti i slobodni ljudi koji u otimanju vide svoje temeljno pravo nedostaje jedan bitni lik. On objedinjava obilježja zvijeri, čarobne moći i nasilnost. Ultimativno „biće” Thompsonova svijeta morao bi biti vukodlak.

Vukodlak ili vampir u narodnom je vjerovanju osoba koja bi trebala biti mrtva ali ipak noću izlazi iz groba da bi ulijevala ljudima strah u kosti, napadala ih pa čak i nekim nesretnicima sisala krv. Premda se vukodlak najčešće veže za lik vuka, u drevnim predodžbama može uzimati oblike različitih životinja pa i predmeta. Vukodlacima postaju ljudi koji su za života bili osobito zli, koji su se rodili još omotani u posteljicu (placentu) ili koji su imali nesreću pa su ispod njihova mrtva tijela, dok su bili na odru, prošle neke životinje, preskočila ih mačka i sl.

Tragove vjerovanja u vukodlake na području današnje Hrvatske možda možemo naći već u pretpovijesti. U nekim grobovima vučedolske kulture na pojedine pokojnike stavljane su naopako položene posude. Jednoj pokopanoj ženskoj osobi obrnuto položena posuda, vrlo lijepo ukrašena terina, stavljena na glavu. Neki arheolozi u takvim postupcima vide pokušaj živih da se zaštite od mogućeg povukodlačenja mrtvaca.

Priličan je broj slučajeva u kojima su pronađeni drevni kosturi, ostatci tijela, kojima je nedostajao dio vilice, stopalo ili je jednostavno na pokojnika bio navaljen kamen, što bi sve moglo upućivati na mjere predostrožnosti kojima se lešina onemogućava da ustane iz groba i kao vukodlak uznemirava žive.

Na tom tragu je, primjerice, nalaz iz Pakraca otkriven 2024. Na rubu srednjovjekovnog groblja, u sloju koji se datira u početak 13. st., pronađen je odlično sačuvan drveni sarkofag. U njemu su otkriveni ostaci krupnog muškaraca komu je nedostajala lubanja. Ova je prilikom pokopa bila zamijenjena glavom konja! Arheolozi u tom postupku također vide preventivnu mjeru od pokojnikovog mogućeg pretvaranja u vukodlaka.

Najpoznatiji hrvatski vukodlak ili vampir je Jure Grando. Priču o Juri Grandi zabilježio je kranjski putopisac Johann Weichard Valvasor u svom djelu objavljenom 1689. „Die Ehre deß Herzogthums Crain” (Slava Vojvodine Kranjske). 1672. u istarskom mjestu Kringa seljani su se odlučili obračunati s Grandom koji nije prestajao ustajati iz groba i uznemiravati mještane. Seoski župan s devetoricom suseljana noću je otvorio Jurin grob. Željeli su ga probosti kolcem ali im to nije uspjelo. Tada su mu odlučili odsjeći glavu. Poslije nekih poteškoća glava je vukodlaku odsječena. Grando je kriknuo, a grob se ispunio krvlju. Poslije toga ovaj istarski vukodlak više nije unosio nered u ovu malu zajednicu. Valvasor spominje i kako Grando nije bio jedini istarski vukodlak već je Istra noću, u mašti njezinih žitelja, bila puna takvih stvorenja.

Jure Grande u lokalnoj se turističkoj ponudi obično spominje kao prvi u svijetu imenom poznati vampir. Ipak, to nije točno. U Hrvatskoj je poznat i jedan puno stariji vukodlak, bolja rečeno vukodlačica.

Veliki hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić objavio je 1896. kratko priopćenje u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena pod nazivom „Vukodlak i Krsnik : bilješka o vjerovanju u vukodlake na otoku Pašmanu god. 1403.” Radi se o bilješci u „Memorialu” (Memoriale Pauli de Paulo, patricii Jadrensis) zadarskog načelnika Pavla Pavlovića (Pauli de Paulo) iz navedene 1403. Tu Pavlović navodi slučaj izvjesne Pribe koja je i po smrti nastavila uznemiravati stanovnike otoka Pašmana. Neki Venturini je u predjelu Otus, na navedenom otoku sagradio kulu, no ona je stradala u požaru. Otočani su bili složni u tvrdnji kako iza paleža stoji neka nedavno umrla Priba koja ustaje iz groba i radi probleme ne samo Venturinu nego i ostalim stanovnicima Pašmana. Petar je Pavlović, na molbu Pašmanaca, dozvolio da se Pribin grob otvori i njeno srce probode. Zanimljivo je kako se iste 1403. u Zadru okrunio Ladislav Napuljski. Ipak, taj veličanstveni događaj Pavlović nije spomenuo u svom Memorialu. Neumrlu Pribu nije pak izbjegao.

Na navedenom području je vjerovanje u mrtvace koji ustaju iz groba ostalo je još dugo živo. Moj pokojni djed, isto tako Pašmanac, bio je uvjeren kako je, vraćajući se noću iz mlina za mljevenje maslina, susreo svog nedavno umrlog bliskog rođaka kako sjedi na zidiću pred kućom i puši cigaretu. Tom „viđenju” je vjerojatno doprinijela i činjenica kako je njegova upravo završena radna smjena u mlinu trajala puna dvadeset i četiri sata.

To nije bilo ništa neobično. Brojni ljudi njegovog naraštaja bili su sigurni kako su se susretali s vukodlacima. U dugim noćima, bez javne rasvjete, ljudi su se često sudarali. Kako su bili odjeveni u kožuhe od ovčjeg runa, strah, iznenađenje i dlakavost tijela s kojima su se susretali susjeda su pretvarali u „vukodlaka”.

Tako vukodlaci i vampiri nisu karakteri uvezeni iz zapadne popularne kulture. Oni su tu, uz nas stoljećima, možda i tisućljećima. Mogu li pretjerati ako kažem kako su spomenuti dio našeg neumrlog nacionalnog bića?