Ideja o nadnaravnim moćima glavara skupine nalazi se u temeljima ljudske zajednice. On ja znak, simbol i posrednik između ovog svijeta i svijeta bogova, između prolaznosti i vječnosti. Ostaci tog koncepta „svetog ” vladara vide se u današnjim pozivima političarima na različita događanja kojima samom svojom pojavom daju na važnosti, a pri tome ponekad pribjegavaju magijskim postupcima poput rezanja vrpci kako bi objektu ili događaju zajamčili dobru sreću.

Tako imamo cijeli niz svetih kraljeva koji se nalaze u središtu identiteta pojedinih europskih naroda. Kod Norvežana takvu ulogu ima sveti Olaf (Olaf II Haraldsson), a u Francuza Louis IX. Sveti. Mađari imaju čak dva sveta kralja Stjepana I., Ladislava I. i svetog kraljevića Emerika (po naški Mirka). Srbi su pak cijelu vladarsku dinastiju Nemanjića prozvali „svetorodnom” proglasivši veliki dio njezinih pripadnika svetima.

Imaju li i Hrvati svog svetog vladara? Nemaju, ali je bilo pokušaja oblikovanja mita o hrvatskom vladaru svecu. To je trebao i mogao biti Zvonimir.

Predaja o Zvonimiru, sačuvana u hrvatskoj verziji „Ljetopisa popa Dukljanina” (Hrvatska kronika), predstavlja razdoblje njegove vladavine kao zlatno doba hrvatske povijesti kada je vladala pobožnost, pravednost i materijalno obilje, pa tako ona u u 27. glavi priča:

„I osta kraljem Zvonimir, koji počteni kralj, sin dobroga spomenutja [kralja Krišimira], poče crikve veoma čtovati i ljubiti. I poče dobre pomagati, a progoniti žale. I bi od svih dobrih poljubljen, a od zalih nenavijen, jere ne mogaše zla viditi. I tako ne biše on za Hrvate, zašto oni ne će biti dobrotom dobiti, da, bolji su pod strahom. I za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja, jere biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravdeno ne posid[ov]aše, tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogactvo biše, tako u Zagorje, kako u Primorje, za pravdenoga kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudih, i na konjih, ner i nada sve imanje. I zemlja Zvonimirova biše obilna svakom raskošom, ni se nikogar bojaše, ni jim nitkore mogaše nauditi, razmi gnjiv gospodina boga, koji dojde svrhu ostatka njih, kako pismo govori: Oči zobaše kiselo groždje, a sinovom zubi utrnuše.”

No pravedni i pobožni Zvonimir nije bio po volji svojim sunarodnjacima koji su po svojoj prirodi bili skloniji zlu nego dobru. Tako kada je kralj Zvonimir pozvao na poticaj cara i pape Hrvate na križarski rat „ … nevirnici, ne daše ni listove dočtiti i skočiše ne samo da bi pristali na dostojnu molbu svetoga oca pape i cesara rimskoga, da sveta mista iz ruk poganskih izmu i oslobode, da, oni bogom kleti počeše kričati i vikati na svetoga kralja, tužeći se i vapijući jednim glasom, kako na Isukrsta Židove, da on išće izvesti njih iz domov njih i žen i diče njih, i s papom ter s cesarom otimati mista, gdi je bog propet i gdi je greb njegov. „A što je nam za to?” I nevirni Hrvati vazeše zlu misal i nepravden svit, i meju sobom zlo viče učiniše, i sebi i ostatku svomu rasap i vičnje pogrjenje. I tako počeše upiti kakono Židove vapiše na Isukrsta, kada reče poglavica: „Bolje da jedan umre, nere tolik puk da pogine”. I tako sramotni i nevirni Hrvati počese govoriti, vapijuće kako psi ali vuci: „Bolje da on sam pogine, ner da nas iz didine naše izvede cica boga i inim mista toliko daleko obujimati, zemlje i gradove”. I ne inako, nere kako psi na vuke lajući kada idu, tako oni na dobroga kralja Zvonimira, komu ne daše ni progovoriti, nere z bukom i oružjem počeše sići njega i tilo njegovo raniti i krv prolivati svoga dobroga kralja i gospodina, koji ležeći u krvi izranjen velicimi bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatak njih bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili. I tako izranjen ležeće a Hrvate proklinjuće izdahnu, i pojde duh njegov, po milosti onogaj ki sve može, s anjeli veseliti [se] u vike vikom.”

Iz samo teksta „Hrvatske kronike” jasno je kako je za autora teksta Zvonimir svet, a njegova mučenička smrt nalik na Kristovu, trajna je opomena Hrvatima. Da li je postojao kult kralja Zvonimira? Zvonimir je za Hrvate kasnijih povijesnih razdoblja bitna referentna točka hrvatskog proto – nacionalnog mita. Usprkos tome neka kapela ili crkva posvećena kralju Zvonimiru nije mi poznata, kao ni neka molitva upućena „svetom” kralju mučeniku. Možda i zato što se i tada, kao što je to slučaj s većinskim stavom hrvatske znanstvene zajednice, smatralo kako je Zvonimir zapravo umro prirodnom smrću.

Ipak Zvonimir nije jedini hrvatski kandidat za „svetog kralja”. I ovog nalazimo među redovima hrvatske verzije „Ljetopisa popa Dukljanina”. Radi se o legendarnom kralju Budimiru ili Svetopleku. Budimira je i njegov narod, na kršćanstvo obratio „Kostanc” (Konstantin Ćiril). No to nije jedina Budimirova zasluga. On se pomirio sa latinskim starosjediocima što je omogućilo obnovu i naseljavanje u barbarskim navalama porušenih gradova. Potom je na jednom veliko saboru zakonski i teritorijalno preuredio svoju veliku državu.

Budimir je tako postao vladar kome Hrvati trebaju zahvaliti prihvaćanje kršćanstva, pomirenje sa starijim romanskim stanovništvom, ekonomsko uzdizanje na temelju pravednog i zakonitog državnog ustroja. Na kraju je Budimir i okrunjen za kralja.

Premda, čini se, samo legendarna osobnost, Budimir se najviše približio kultu svetog kralja. Posebno to vrijedi za razdoblje 17. i 18. st., kada je hrvatsko plemstvo, u nastojanju da očuva svoju posebnost naspram Ugarske, pokušava oblikovati mit o svetom kralju Budimiru kao pandan ugarskom mitu o svetom kralju Stjepanu. Njegov istaknuti zagovaratelj bio je zagrebački kanonik Juraj Rattkay Velikotaborski autor djela „Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae” iz 1652. godine. U početku se činilo kako bi se priča o svetom i dobrom kralju Budimiru mogla „primiti” kao bitan element identiteta hrvatskog plemstva. Tada nastaje i nekoliko prikaza svetog Budimira. Najpoznatiji je onaj iz blagovaonice Ilirsko – ugarskog kolegija u Bologni s početka 18. st. Tu su hrvatski „kraljevski sveci” Budimir i Ivan Hrvat Pustinjak (koji pak zaslužuje posebnu priču) predstavljeni nasuprot ugarskim kraljevskim svecima Stjepanu i Emeriku.

S početkom 19. st. oduševljenje Budimirom brzo opada. Usprkos tome otac suvremene hrvatske historiografije Ivan Kukuljević Sakcinski nastojao je pronaći mjesto i za Budimira izjednačujući ga s Tomislavom. Po njemu ime Tomislav (sveti Toma) moglo bi biti kršteno ime legendarnog Budimira. Tvrdio je i kako Budimirov kult živi u običnom puku i kako se dan njegove smrti 17. ožujak slavi kao njegov blagdan. Zanimljivo kako Hrvatska kronika i Ljetopis popa Dukljanina ne donose godine Budimirova vladanja ali bilježe datum njegove smrti. Usprkos Kukuljevićevom trudu Budmir je završio među ostalim izmaštanim hrvatskim vladarima poput Strogila, Svejolada, Razimira, Mladena, Satimira i sl.

17. ožujak (datum kada objavljujem ovaj post) nesuđeni je nacionalni blagdan. Budimirovo je moglo postati Dan državnosti. Da su prevladale zamisli Rattkaya i sličnih čestitali bi jedni drugima svetog Budimira.