Svi volimo nove priče, nove ideje, nove i inovativne prikaze pojedinih osobnosti. Da li je to uistinu tako? Nešto što je zaista posve novo ujedno je i strano, izaziva nelagodu i nepovjerenje. Zato se u stvari stoljećima, pa i tisućama godina pojavljuje priče koje ponavljaju teke nekoliko osnovnih narativnih predložaka. Kao što su to znali drveni narodni pjevači, treba mijenjati samo detalje, a osnovu pripovijedanja ostaviti istom.

To vrijedi, primjerice, i za serijal britanske književnice J. K. Rowling o učeniku – čarobnjaku Harryu Potteru i njegovim prijateljima. Lik učenika – čarobnjaka raširena je pojava u narodnoj kulturi brojnih europskih naroda. Tako je prisutan i u hrvatskoj pučkoj predaji i to posebno u Zagrebu i okolici. Tu ga se naziva grabancijašem.

Grabancijaš hrvatske narodne tradicije lutajući je đak, obično mladi svećenik koji je uz formalno obrazovanje završio i tajnu čarobnjačku školu, „trinaestu skulu“. Tu je primjerice naučio dozivati tuču i jahati zmajeve. U Zagrebu su se grabancijaši još nazivali i „crnoškolcima”. Običnom puku bili su, istovremeno, izvor straha ali i divljenja. Osim što su mogli ledonosnim oblacima nanijeti veliku štetu znali su i liječiti narod.

Grabancijaš je i dio hrvatske književnosti. “Matijaš Grabancijaš dijak” Tituša Brezovačkog iz 1803. važno je dramsko djelo hrvatskog prosvjetiteljstva. Grabancijaš tu može prizivat duhove, mijenjati vlastiti lik kao i oblik onih oko sebe, no on je ipak „čovjek koji je mogao i znao izvoditi svakojake vragolije, ali nije nikada nikomu zla činio”. Grabancijaš svojim djelovanjem na površinu iznosi mane hrvatskog društva na zalazu baroknog razdoblja i na početku novog, modernog doba.

Hrvatski Harry Potter po nekim osobinama čak je dojmljiviji od britanskog srodnika. Dok on jaše zmaja siroti Britanac se mora zadovoljiti metlom. Usprkos suvremenoj popularnosti Habdelićeva komada grabancijaš nikada nije postao dio suvremene, popularne hrvatske kulture. Vragolasti kaptolski školarci za to sigurno imaju preduvjeta.