Predrasude i strah od nekog drugačijeg ili nečeg novog bitan su dio tehnika manipuliranja skupinama. Oni „drugi” su neophodni i neizbježni kako bi se mobilizirala zajednica ili se ista strahom natjerala na pokornost. Ako i nema bitno različitih i oni bliski i slični mogu se preoblikovati u neophodne „druge”. Na to je hrvatska javnost jako prijemčiva. Tako su primjerice Srbi naša omiljena strašila premda je strancima često teško objasniti razliku između „njih” i „nas”.

I unutar same hrvatske nacionalne zajednice često se i lako nalaze oni „drugi”. U tom slučaju radi se o pripadnicima različitih regionalnih ili subetničkih identiteta. Omiljeni „drugi” u njedrima majke Hrvatske često je tako Hercegovac. Sirov ali lukav, sumnjivih moralnih i kulturnih obilježja Hercegovac je zamišljen izvor društvene nestabilnosti pa i socijalne nepravde.

Tim beskrupuloznim predatorima osobito je meta glavni grad Zagreb koga su beznadno stegli u mrežu rođačkih i posljedično koruptivnih veza. Poznat je onaj štos kako Hercegovcu iz Hercegovine samo treba pokazati put do zagrebačkog gradskog poglavarstva. Kada tu dođe on će se lako snaći jer ionako tamo sve poznaje.

Ipak, na neki način, to je utemeljeno u činjenicama. Doduše na više od pet stotina godina starim „činjenicama”.

Zagreba se već pokušao domoći prvi „pravi” Hercegovac, veliki vojvoda Stjepan Vukčić Kosača. Navedeni se 1448., kada je u savezu s Turcima i srpskim despotom napao bosanskog kralja, proglasio „hercegom od Sv. Save”, na bizaran način kombinirajući njemački velikaški naslov (tadašnja supruga mu je bila bavarska princeza) s naslijeđem utemeljitelja pravoslavnog srpstva (manastir Mileševa, u kome se nalazilo tijelo Sv. Save, tada je bio pod njegovom vlašću). Tako je njemački naziv za vojvodu “der Herzog” u osnovi jednog regionalnog identiteta, znakovito prethodeći dvadesetostoljetnoj fascinaciji Hercegovaca svim njemačkim.

U jednom se trenutku njegova „Hercegovina” protezala od rijeke Cetine do rijeke Lima na sjeveru Crne Gore kao i od Rame do Boke kotorske.

Ma koliko njegovo područje bilo prostrano herceg Stjepan ga se ipak želio riješiti. Premda je godinama šurovao s Turcima ovi su mu i, na kraju, dahtali za vratom prijeteći zauzimanjem nedavno nastale Hercegovine. 1465. mletački i dubrovački izvori svjedoče o ponudi hercega ugarsko – hrvatskom kralju Matijašu Korvinu da preuzme sve njegove zemlje ili samo pojedina utvrđene gradove. Zauzvrat je Stjepan Vukčić tražio položaj velikaša u ugarsko – hrvatskom kraljevstvu, neke posjede u njemu, a posebno grad Zagreb. Uz to je herceg nudio kralju, kojem je uvijek nedostajalo novaca, 100.000 ili 40.000 dukata. Radi se o velikoj hrpi zlatnika (Mlačni su Ladislavu Napuljskom za Dalmaciju 1409. platili 100.000 dukata), no po Mlečanima ona nije za Kosaču bila nešto osobito jer su ovi njegovo bogatstvo procjenjivali na nevjerojatnih milijun dukata.

Na kraju su pregovori propali jer se herceg nadao boljem dogovoru s Venecijom.

Nastojanje Stjepana Vukčića Kosače da zamjeni Hercegovinu za Zagreb dio je stoljetnih migracija iz dinarskih prostora na sjever koji se mogu pratiti još od vremena Konstantina Porfirogeneta u 10. st. i traju do danas. One su postale posebno snaže u doba osmanske ekspanzije. Tako nije ništa čudno kako je već prvi proto – Hercegovac vrlo rado htio mijenjati „vino, krš i maslinu” za „beli Zagreb grad”.