Nekada je to bio važan događaj. Proglašenje nekog Hrvata blaženim izazivalo je veliku pozornost. Kada je u marijanskom svetištu u Mariji Bistrici 1998. papa Ivan Pavao II. proglasio preminulog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca blaženikom, tom činu je navodno prisustvovalo oko pola milijuna ljudi. I poslije toga papa je proglašavao Hrvate blaženicima, no nikada više to nije pratila takva medijska buka i svojevrsna politička mobilizacija. Pri tome i među ostalim blaženicima ima osoba koje bi mogle, na razne načine, nadahnuti našu kulturu i društvo bili mi dionici vjerničkog stada ili ne.

To vrijedi i za najnovijeg hrvatskog blaženika Alojzija Palića. Za Stepinca ste sigurno čuli ali tko je sad taj Palić? Radi se o franjevcu, Hrvatu Janjevcu, dakle svećeniku rođenom na Kosovu 1878., a umrlom 1913. Godina njegove smrti osobito je bitna, jer se radi o razdoblju Balkanskih ratova, velikog oružanog sukoba na jugoistoku Europe koga je ubrzo zasjenio svojom okrutnošću i obuhvatom Prvi svjetski rat.

Usprkos tome, po svojim posljedicama koje osjećamo i danas, Prvi i Drugi balkanski rat ostali su vrlo važni za jugoistok Europe. Tijekom tih sukoba, 1912. i 1913., kršćanske balkanske države (Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grčka) prvo su gotovo u potpunosti istjerali tursku vlast s Balkana, kako bi potom oštricu poraza osjetila i jedna od prvotnih saveznica – Bugarska, kad su se njezini dojučerašnji partneri, povezani sada s Turskom i Rumunjskom, urotili protiv nje.

Kao što to često biva iza ratova najčešće, kao trajna posljedica, ostaju grupne i pojedinačne traume. Balkanski su ratovi posebno bolno sjećanje za Albance i to osobito one koji su dopali pod vlast Srbije i Crne Gore. Oružane sukobe, osvajanja i uspostavu nove vlasti pratili su masovni zločini. Novi srpski i crnogorski gospodari Kosova i Makedonije progone i ubijaju stvarno i potencijalno nelojalno stanovništvo, pretežno Albance. U moru vatre i krvi stradavaju tisuće i to često starci, žene i djeca. Mnoštvo Albanaca napušta svoja stoljetna ognjišta. To je samo nastavak srbijanske politike etničkog inženjeringa koji je već počeo širenjem Srbije po odlukama Berlinskog kongresa 1878. kada se Albanci istjeruju iz doline Morave, okolice Pirota i Niša.

Kataklizmičan susret sa srbijanskom ekspanzijom potaknuo je ubrzano oblikovanje posebnog albanskog identiteta koji postepeno odstupa od tradicionalne albanske odanosti Osmanskoj carevini. To je došlo do izražaja u stvaranju Prizrenske (albanske) lige 1878.

Zločini srbijanske i crnogorske vojske nisu ostali nezapaženi. Nad njima se zgražava Lav Trocki, budući vođa boljševičke revolucije, a tijekom Balkanskih ratova ratni dopisnik. Ratna izvjestiteljica i medicinska sestra u crnogorskoj vojsci Mary Edith Durhan užasava se barbarskih postupaka svojih „suboraca” nad albanskim civilima. Masovnim zvjerstvima pozabavila se i međunarodno povjerenstvo Zaklade Carnegie koje je o tome izdalo 1914. opširno izvješće.

Ipak o srbijanskim zločinima na Kosovu i u Makedoniji najpoznatija su svjedočenja osnivača Srpske socijaldemokratske partije Dimitrija Tucovića. Tako on piše: „Nad arnautskim (albanskim) žiteljstvom Peći, Đakovice i Prizrena lebdela je avet smrti dan i noć. Ko bi živ zamrkao. nije bio siguran da će živ osvanuti. Jer su ih baš po noći, vreme koje je uvek birano za izvršenje najgorih ljudskih zločina, kupili iz postelja i apsana i odvodili na gubilište. Ne čuje se ni šuma. a još manje puščanog pucnja, ‘mir i ‘red’ vladaju svuda, a Arnauta svake noći nekuda nestaje, kao da se šakali i hijene iz ovih krajeva izvlače, prikradaju njihovim kućama i ove jadne ljude kupe, odvode i dave. Ta i hijene bi ih na čovečniji način podavile!”

Iz ovog paklenskog okoliša nezamislive okrutnosti i mržnje pomalja se lik fra Alojzija Palića. Ovaj katolički župnik u Peći i Glođanima na Kosovu suprotstavljao se 1913. nasilnom prevođenju svojih muslimanskih susjeda na pravoslavlje od strane srpskih i crnogorskih vlasti. Zbog toga je uhapšen i odveden u zatvor u Đakovicu. Tu je mučen, pa pušten kako bi ga ubrzo potom crnogorski vojnici ubili na nekom seoskom putu.

Zanimljivo je kako se motiv Hrvata koji štiti Albanca tijekom Balkanskih ratova pojavljuje i u romanu „Zastave” Miroslava Krleže. U njemu se jedan od glavnih junaka Joakim Dijak Žigman zvan Joja, odlazi boriti kao dobrovoljac (promijenivši ime u Aćim Dijaković) na strani Srbije u Balkanskim ratovima. U Skopju je, pred srpskim bijesom, spasio jednog mladog Albanca zbog čega je završio pred vojnim sudom. Prvo je osuđen na smrt, a potom na višegodišnju robiju u srbijanskim zatvorima. Ponašanje i stavovi srpske elite prema Albancima naveli su i samog Krležu (nesuđenog dragovoljca u srbijanskoj vojsci) na kritički, pa i neprijateljski stav prema istoj.

Žrtva fra Alojzija Palića je u svakom slučaju iznimna. Stradao je zbog ljudi koji nisu pripadali niti njegovoj vjerskoj, niti etničkoj zajednici. Većina mu ne bi zamjerila da je jednostavno okrenuo glavu i nastavio svojim putem. Ovaj blaženi Alojzije napravio je iskorak iz okvira koje mu je nametalo njegovo vrijeme i prostor, a u korist nekih općih načela kao što su pravda, sloboda vjere i savjesti, pravo na život bez nasilja… Ono pred svima nama postavlja važno pitanje: „Jesmo li spremni u ime prava i istine izići iz svojih malih sebičnih identiteta?” Premda Hrvat solidarizirao se s albanskim narodom, pri čemu je bio spreman i na u ovom svijetu krajnju konzekvencu – fizičku smrt.

Zato je tužno što je beatifikacija fra Alojzija Palića izazvala malu pozornost u hrvatskoj javnosti. Kada vjera ne služi kao štaka našem posrnulom i zbunjenom nacionalnom identitetu onda ona Hrvatima i nije osobito zanimljiva. Hrvati s Kosovo, priznali to ili ne, zapravo su većini neki Hrvati iz drugog reda, sirotinja koja čak i slabo govori hrvatski, koju eto podnosimo preko volje.

Najnoviji blaženi Alojzije upućuje nas na potrebu otvorenosti prema drugim narodima i vjerama. Njegova tragična smrt važna je poveznica Hrvata s Kosovom i Albancima u cjelini, a Hrvatima iz Janjeva još jedan jaki adut u internoj afirmaciji u hrvatskom društvu. Ne zaboravimo, još su dva Hrvata s Kosova proglašena blaženima. Bilo bi lijepo kada bi se fra Alojziju posvetio i neki crkveni objekt. On je važan znak i u 21. stoljeću.