Komunistički disko

1973. zemlje izvoznice nafte, udružene u (kako predvidivo) Organizaciju izvoznika nafte (OPEC), odlučile su smanjiti proizvodnju svog temeljnog proizvoda kako bi podigle cijenu „crnog zlata”. U tome su uspjele iznad svih očekivanja. U samo godinu dana cijena barela sirove nafte skočila je s 3 dolara na 20. Posljedice za svjetsku ekonomiju bile su razarajuće, no same članice OPEC-a kao i proizvođači nafte izvan ove organizacije naglo su se obogatili.

Zdravko Čolić

Gomile tako stečena novca završile su u bankama Europe i Sjedinjenih Država. To su bili čuveni „petrodolari”. Ogromni novac trebao je biti reinvestiran kako bi se dalje oplodio. Krediti, u početku s niskim kamatama, mahom su završavali u financiranju kupovine potrošne robe zemalja proizvođača, no veliki novac završio je i u socijalističkim zemljama istočne i jugoistočne Europe.

Početkom 70-tih godina, čak i najtvrđim zagovornicima socijalističke ekonomije, postalo je jasno kako zemlje pod komunističkim vodstvom vidno zaostaju u gospodarskom i društvenom razvoju za kapitalističkim državama. Komunistička rukovodstva smatrala su kako se taj razvojni jaz lako može prevladati pukim preuzimanjem tehnoloških, proizvodnih rješenja kapitalističkog zapada. Ukratko, samo treba kupiti strojeve kakve koriste kapitalisti i bit ćemo jednako efikasni ako ne i uspješniji od njih. Ipak, postojao je jedan problem. Socijalističke zemlje nisu imale dovoljno novca za kupnju modernih tehnoloških rješenja. Sredstva su „nađena“ u zaduživanju, na izgled povoljnim, kreditima koji su se temeljili na dolarskom obilju proizvođača nafte, „petrodolarima“.

Taj „preporod“ na naftnim dolarima zahvatio je primjerice Poljsku i Mađarsku („gulaš socijalizam“). Blagostanje na vanjskim zaduženjima stvorilo je privid razmjernog obilja. Poticanje uživanja u osobnoj potrošnji trebalo je u drugi plan potisnuti upitnost opravdanosti vlasti komunističke birokracije. Bivša Jugoslavija bila je istaknuti primjer novog kreditnog prosperiteta. Izlaz iz političkih turbulencija kraja 60-tih i početka 70-tih godina 20. st. jugoslavenski komunizam je tražio u rastu osobnog standarda građana na, kako se ubrzo pokazalo, klimavim „petrodolarskim“ temeljima. Plaća su i dalje bile male ali se uvijek mogao uzeti kredit koji se zapravo većim dijelom nije otplaćivao jer bi ga rastuća inflacija ubrzo „pojela“ (kamate su bile fiksne, a inflacija je rasla daleko brže od razine kamata). Tko je imao sreće pa je od poduzeća dobio stan jeftinim kreditom kupovao je auto ili gradio vikendicu. Bjesomučno se ulagalo u nove proizvodne pogone. Ove investicije često su imale apsurdna obilježja. Tako je Jugoslavija imala nekoliko tvornica medijapan ploča (vrsta iverice) kojih su kapaciteti bili veći od cjelokupnih europskih potreba za takvim proizvodima. Na trenutak se činilo kako će petrodolarsko blagostanje trajati vječno. Standard Jugoslavena bio je tek neznatno niži od onog Talijana.

Ako bi se tražila osoba koja bi utjelovila to razdoblje prolaznog obilja onda bi to bio Zdravko Čolić. Mlad, lijep, utegnut u sjajni kombinezon, blistao je pod reflektorima poput krljušti tek upecane ribe. Njegove pjesme bile su mješavina diska, funka, šlagera i po koje mrvice folklora. Doduše, Čola nije umio plesati, no to su nadoknađivale „Lokice“, skupina beogradskih plesačica, marljivo se vrteći oko neupitnog predmeta požude šiparica, njihovih majki, a vjerojatno i pokojeg muškarca.

Zdravko Čolić, koji je u jednom trenutku bio atrakcija stadionskih razmjera, izgledom i pjevanjem sažimao je socijalistički, potrošački optimizam. Disko komunizam odmarališta, vikendica, malih domaćih automobila, šopinga u Trstu, Rifle traperica i papirnatih jakni nije dugo trajao. Kao i svi dugovi i ovi petrodolarski morali su se u jednom trenutku vratiti. Tada su nastali problemi. Kako vratiti novac koji je zapravo bio poklonjen radničkoj i manje radničkoj klasi i zabetoniran u tvornice koje su proizvodile proizvode koji nikome nisu trebali? Kada je Zdravko Čolić otišao na služenje vojnog roka 1978., prekidom Čolomanije, započela je gospodarske kriza koja, s manjim stankama, traje do danas.

Svi smo mi htjeli biti Čola. Nije mi lako priznati ali i ja sam kao petogodišnjak zavijao Čolićev eurovizijski hit „Gori vatra sad u nama, Gori ljubav puna plama itd“. Dio ulične predaje bila je i priča kako je na tom eurovizijskom nastupu Čola spavao s jednim švedskim ženskim bekvokalom koja je kasnije postala članica grupe Abba. Sve u skladu s čuvenom beogradskim blagoslovom: „Imao para ko Džajić i jebo ko Čola.“

Propao socijalizam, propala Jugoslavija ali Čolić… Zdravko Čolić je bio i vrlo dobar pjevač, kojeg su glasovne mogućnosti većini današnjih pop i pop-folk uzdanica nedostižne. Iza njega stajala je skupina ozbiljnih glazbenika i skladatelja poput Kornelija Kovača, Arsena Dedića, Gorana Bregovića. Čolić je bio puno ozbiljniji projekt od jugoslavenske, socijalističke ekonomije polovicom 70-tih godina 20. st. Pravo su mi otkriće njegove disko i funk poskočice na engleskom. Čola nije bio ništa lošiji od primjerice italodiska i sličnih europskih žvaka.

Zdravko Čolić je relikt jugoslavenskog socijalizma, ali ostatak nedavne prošlosti koji je sam zaslužio svoj opstanak.

Ovaj unos je objavljen u Mediji i politika, Povijest i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.