Carstva propadaju, gradovi se ruše, slava vojskovođa blijedi, no ideje i mentalitet nastao iz tih ideja ostaju. Religijske i društvene strukture koje su oblikovale društvene i osobne nazore odavno su isparile, no njihov porod opstaje pa i cvijeta u, na izgled, posve drugačijim okolnostima. To se odnosi i na koncept grijeha, grešnosti koji se odražava i u dvadeset i prvom stoljeću.

Idejom grijeha i s njim povezanim traumama, poput straha, bavi se nedavno preminuli, veliki francuski povjesničar Jean Delumeau u svojoj knjizi „Grijeh i strah”. Delumeau tvrdi kako je u kulturi europskog zapada duboko ukorijenjena ideja o čovječanstvu kao griješnom i iskvarenom i koje, kao takvo, zaslužuje samo prijezir. Tijekom srednjeg vijeka europsku kulturu duboko su proželi nazori o sveprisutnosti grijeha i vremena koje neumitno prolazi.

Poželjni osjećaji poput pravednosti, utjeravani su strahom i to posebno onim od smrti i tjelesnog propadanja. Kako bi se osigurao red u društvu pribjegavalo se unošenjem strave u isto. Poduka o „umijeću umiranja” bila je osnova „pedagogije” masa. Strah kao sredstvo društvenog nadzora i upravljanja, već u srednjem vijeku, osigurao je svoj opstanak i mimo vjerskih struktura.

Prezir prema postojećem svijetu i krajnje pesimistični mentalitet brzo se šire i duboko usađuju. U tome ključno ulogu ima neprestano isticanje važnosti preispitivanja vlastite savjesti kao trajnog procesa koji nikada ne može stati. Od 14. st. pa sve do danas osjećaj grižnje savjesti bitan je dio europske kulture i mentaliteta. Od tada zajednicama i pojedincima nastoji se ukorijeniti osjećaj krivice. Tako nastaje zapadna kultura krivnje, kolektivni osjećaj koji lako prelazi prostorne i vremenske granice, jedna kolektivna trauma.

Kultura krivnje se temelji na ideji kako ljudi po prirodi teže zlu. Zato moramo stalno prezirati sami sebe i težiti samokažnjavanju. Pojedinac i njegova okolina ne mogu u dovoljnoj mjeri inzistirati na činjenici kako smo svi grešni. Pamfletima i kampanjama putujućih propovjednika nastojalo se u društvo duboko ukorijeniti osjećaj krivnje. Crkva i društvo od zajednice i pojedinaca očekuju osjećaj srama, bespogovorni osjećaj krivice.

Ucjepljivanje osjećaja krivnje otvara put kontroli čovjeka i njegovih zajednica. Svi oni pak koji tome staju na put moraju biti uklonjeni.

Ovaj post ne pišem zbog davno prošlih stoljeća nego zbog taloga koja je bujica vremena iza sebe ostavila. Dio zaostalog idejnog sedimenta je dominantan osjećaj krivice. Lijep primjer „kulture krivnje” su suvremeni ekološki pokreti koji inzistiraju na osobnoj krivici pojedinca za stanje okoliša. Ponovo su tu prisutni razni putujući propovjednici, utjerivači straha poput djeteta propovjednika Grete Thunberg koja neodoljivo podsjeća na histeričnu djecu koja su prokazivala vještice ili revne pionire koje su u Staljinovo doba prokazivali „idejna skretanja” roditelja.

Duboko kulturno ugrađen zajednički osjećaj krivnje posebno se (zlo)upotrebljava tijekom globalne pandemije covida – 19. Očigledno, premda razumljivo, nesnalaženje javnih vlasti i znanstvenih krugova nastoji se sakriti naglašavanjem odgovornosti pojedinca („budimo odgovorni”) i grižnje savjesti. Nisu mjere vlasti pogrešne nego ste vi pojedinci grešni i nesavršeni i zato bolesti i nevolje. Zato što u nedovoljnoj mjeri intimno ne prihvaćate autoritet vlasti postoji opasnost da umrete vi i vama bližnji. Takva manipulacija je moćnija od svakog zakona, vojske ili policije, no stvara kolektivnu traumu. To nije ništa novo već je dio naše intimne srednjovjekovne baštine.